Prošle je nedjelje kod Stankovića gostovala Jelena Veljača i nisam to htjela komentirati, ali pošto je Sanader otišao – moram. Nakon što je u svoju emisiju Stanković pozvao Žužula, očekivala sam da će ostati na istom tragu i da ćemo čuti i Appeltovu stranu priče. Dočekao me je, međutim, hladan tuš – umjesto novinara pojavila se Veljača. I onda je, sad već bivši premijer, Sanader odlučio sazvati pressicu i reći da napušta politiku iz osobnih razloga. HRT rado potpomaže ovakve zamjene važnog i posve nebitnog – mijenja Sanadera za Veljaču, novinare za glumce, glumce za političare i sve tako, ukrug.
I Veljača i Sanader su javne ličnosti. Glumica, čiji je život potpuno irelevantan za bilo koga osim za nju samu, zarađuje novac pišući loše kolumne o svojoj svakodnevnici. S druge strane imamo Sanadera – čovjeka čiji se život itekako tiče javnosti, ali o kojem ne znamo ništa. Što su to za Sanadera osobni razlozi? Primanje mita? Situacija bi, naravno, trebala biti obrnuta – Stanković bi trebao imati pristup premijeru, a Veljača legitimno pravo da svoj život zadrži za sebe. Možemo se, stoga, duboko nakloniti medijima – upravo oni omogućavaju Sanaderovu tišinu, a u prvi plan guraju sapunice Jelene Veljače i njezine kolumne.
Kada sustavno zatrpavate javni prostor nepotrebnim informacijama i Veljaču pitate o politici o kojoj očito nema pojma (skeptična je prema EU, ali ne zna što ta institucija nudi i predstavlja; govori o ljevici kao da je riječ o desnici kojom na nju drkaju), a Sanaderu na press konferenciji, na njegovo: Hvala vam na suradnji!, odgovorite: Hvala vama! – vrijeme je za zabrinutost. Dok vam mažu oči mladom i uspješnom spisateljicom, Sanader tiho izlazi na sporedna vrata, objašnjavajući kako je oboriti vladu – osobna stvar.
Nisu u pitanju isprazne lamentacije – u pitanju je javni život, a on, koliko god nekome osoban bio, ne zaslužuje rokadu Sanadera i Veljače.
U carstvu melanholije 