Igra

George Bolster, Conditioned.

Rekla bih za sebe da sam nesretna žena. Ne zato što sam nezadovoljna svojim životom, već zato što primjećujem stvari. Vjerujem da bih bila sretnija da nemam potrebu gledati i slušati ono što me ispunjava jezom i onda o tome još i pisati. U zadnje vrijeme sam počela tražiti izlaz i djelomično sam ga našla: igram video igrice. One koje daju iluziju da ste se uhvatili u koštac s nekim problemom i riješili ga jer ste pametni. Riječ je o besplatnim igricama raštrkanim po internetu, razvrstanim po kategorijama arkadne, avanturističke i logičke igre. Ne bih rekla da je riječ o dangubljenju (iako se B. ne bi sa mnom složio). Stvar je gora – pokušavam izaći iz vlastite kože – zato što ne mogu pomoći drugima da izađu iz svoje. Nemoć je gadna stvar. Ona me čini nesretnom. Ima ljudi koji rado reklamiraju sreću: propagiraju radost življenja. Meni to nije dovoljno. Ne želim sitne radosti – njih već imam. Želim više. Imam mir u kući, ali želim mir u svijetu. Moram li doista biti misica da to mogu reći naglas?

Kako vrijeme odmiče sve mi je jasnije da ću (kao i mnoge žene prije mene i one koje pišu i rade zajedno sa mnom) – unakaziti samu sebe vlastitim naporima. Svašta može unakaziti ženu, ali nevidljivi tragovi spisateljskog i aktivističkog napora su posebno strašni: kao da si svijeća koja dogorijeva na tuđem stolu. Zvuči pesimistično i užasno? Zvuči tako zato što jeste tako. Možda bi bilo dobro da sve žene koje misle svojom glavom hodaju okolo s vidljivim tragovima, ožiljcima – možda da nam svima popucaju kapilari oko očiju od napora koji je uvijek tu, ali najčešće ostaje nezamijećen. Kada bismo imale te ozljede možda bismo mogle skrenuti pažnju na činjenicu da je nemoć ono na što smo se namjerile, ali da se naši napori vide samo na nama. Ostali ljudi ostaju netaknuti. Možda zato što su im dovoljne male radosti: čačkanje nosa, češanje šupka, penetracija, nedjeljni ručak, odlazak na cugu.

Voljela bih da postoji video igrica koja bi tematizirala avanturu feminizma: sa X pucaš, sa Z skačeš, space tipka mijenja oružje i opremu, kursorima se krećeš lijevo i desno i saginješ po potrebi. Voljela bih da avanturu zvanu feminizam igram, a ne živim jer bih u igrici bila agilnija, imala bih bolji arsenal oružja, više života za potrošiti, ali najbolje od svega – svi bi znali ko su loši momci, u koga treba pucati, za koga treba navijati. Na kraju igre – svijet bi bio bolje mjesto.

Blog sam počela pisati prije pet godina. U tih pet godina nije bilo puno pomaka. Kao da nisam našla prave tipke. Kao da se nisam pomaknula s mjesta. Voljela bih da to ne primjećujem, ali kada problem jednom uočite ne možete više okrenuti glavu. Barem je tako kad ste osuđeni pisati o tome.