Gdje se pali svjetlo

Kažu: protrljaj za sreću ovo, protrljaj za sreću ono, ali ja za sreću trljam samo jednu stvar i uvijek upali. Baš zbog toga što točno znam što me usrećuje, nisam bila pretjerano oduševljena filmom Black Swan. To probadanje komadom stakla užasno pojednostavljuje stvar: žena ne može dosegnuti vrhunac bez penetracije, bez nje ona ne može doživjeti užitak, ne može biti savršena, koliko god se trljala o jastuke, jorgane – vlastite prste, o druge žene. Žena ne može dati sve od sebe dok ne da sve od sebe: mora biti bijela ili crna po potrebi, mora se odreći svih ostalih nijansi i boja.

Nasuprot tome, film Christophera Nolana Inception, jednim detaljem daje naslutiti alternativu crno-bijelom svijetu. Predmet koji svatko mora čuvati samo za sebe kako bi znao u kojem trenutku spava, a u kojem trenutku je budan, ima specifičnu težinu poznatu isključivo njezinom vlasniku, odnosno vlasnici. Lik kojeg u filmu glumi Leonardo DiCaprio posjeduje malu metalnu čigru koja mu pomaže da ostane fokusiran. U svijetu u kojem je ženu lako baciti u stanje nesvijesti serijalima poput Keeping Up with the Kardashians, magazinima koji je tjeraju na izgled, tekstovima koji objašnjavaju kako ženi u gaćama situacija može biti ili bijela ili crna, zavisno od penetracije (ako je ima onda je sve okej, ako je nema – pici se crno piše) – taj „predmet“ posebne težine ne može biti ništa drugo nego li klitoris. On je ženino neotuđivo pravo na savršenstvo i sreću za koje nije potrebna nikakva penetracija, pa ni ona staklom. Taj je klitoris pljuska čitavom nizu društveno prihvaćenih ograničenja kojima se ženi nameće ideja kako savršenstvo i sreća uvijek dolaze izvana i da su i jedno i drugo strani njezinom tijelu.

Klitoris, međutim, osnažuje samo onu ženu koja je samosvjesna i ne pada lako u san induciran tupavim televizijskim programima i glupavim savjetima ženskih časopisa. One žene koje smatraju kako je sreća vanjska stvar i ne mogu je postići same, već im je za to potreban sretan brak, odnosno sretan muškarac – posve gube osjećaj za realnost i ne znaju procijeniti težinu situacije u kojoj se nalaze.  Njima je staklo itekako potrebno: da se u njemu ogledaju. Kada budu spremne, možda komad stakla spuste niže do mjesta koje glavu čuva bolje od čizme, ali ne da bi ga probole, već da bi napokon vidjele kako izgleda to savršeno mjesto, to svjetlo koje pale same sebi.