Pospremanje nereda u glavi

– Što to radiš?! Pa sad sam očistila kupaonicu!

Problem s čišćenjem stana je vrlo jednostavan – oduzima vrijeme. Prije par godina, dok smo sestra i ja živjele zajedno, na vrata su došle anketarke koje su sestri postavile pitanje o tome koliko često posprema stan. Predviđeni su odgovori bili: jednom tjedno, par puta tjedno, svaki dan – ili par puta dnevno. U mojoj glavi – anketirane susjede su govorile – svaki dan, naravno! Svi drugi odgovori bi ukazali na to da su loše domaćice, kćerke, snahe, majke, sestre, supruge. Tu je još i generalno pospremanje koje traži da pomaknete svaki predmet u stanu i obrišete sve temeljito, da možete jesti s poda. Što više čišćenja – to je žena bolja jer kuća je njezin CV. Dom pokazuje ženine uspjehe, njezinu radnu sposobnost i dobar karakter.

Žene će obično reći da vole čistiti jer ih to odmara i ne moraju misliti ni o čemu. Meni, međutim, činjenica da ne žele misliti dok čiste govori samo da – imajući u vidu koliko često to čine – one uopće ne vole razmišljati. Zbog tih smješnih tvrdnji da je rad dobar jer odmara mozak, razvila sam otpor prema trljanju pločica, prozora i ostalih stvari do iznemoglosti jer – kratko i jasno – volim razmišljati.

U pitanju nije tek ordinarna ljenost, već pomisao da je to vrijeme potrošeno za dobrobit svih koji u stanu žive (a budimo objektivni, to su obično članovi obitelji koji ne pomažu oko kućanskih poslova) – moje vrijeme. Vrijeme koje mi ne može biti nadoknađeno ili vraćeno u bilo kojem smislu. Dati prednost čišćenju nad vremenom znači ne cijeniti vlastiti život jer vrijeme konstituira ljudski vijek. Ako žena poklanja svoj život mrvicama, česticama prljavštine, prašini, time kao da stavlja svima do znanja da je i njezin život jednako „beznačajan“.

Ne kažem da nije ugodno živjeti u besprijekorno očišćenom stanu. Naravno da jest, ali ne ukoliko je na njega potrošen čitav jedan životni vijek. Pogotovo ako žena koja je stan ili kuću stalno pospremala imala pametnija posla. Mogla je, recimo, umjesto trljanja podova trljati samu sebe – na mjestima gdje to doista izaziva uživanje. Mogla je odmarati mozak na način koji bi mozgu bio ugodan: tretirati vlastito tijelo onako kako tretira svoj dom.

Zbog čega bi, uostalom, vrijeme koje je nevidljiva kategorija trebalo biti utrošeno na drugima vidljiv i opipljiv način? Ideja da je mentalni rad – nerad, iako je on jednako tjelesan kao i dizanje tereta i pomjeranje kuhinjskih elemenata – škodi svima, a najviše ženama kojima je uskraćen nametanjem besmislenih domaćinskih poslova. Zašto za promjenu ženama ne bismo poslale anketarke s pitanjem: koliko često razmišljate? Jednom tjedno, par puta tjedno, svaki dan ili par puta dnevno? Po odgovoru na ovo pitanje najbolje bismo znali u čijem bi nam domu bilo najugodnije boraviti jer čistiti može svatko – misliti – ne baš.