Nova, originalna, hrvatska ljevica? Neka hvala!

7 srp.

Surfajući internetom, u potrazi za zanimljivostima iz svijeta, naišla sam na tekst dvojice poznatih hrvatskih intelektualaca – Srećka Horvata i Igora Štiksa. Hrvatske su mlade nade napisale tekst pod naslovom Dobrodošli u pustinju tranzicije! (Odnosno, Welcome to the Desert of Transition!, jer su tekst napisali i objavili na engleskom.) Riječ je o jednom od onih generičkih tekstova koje pročitate i idete dalje, ako ga uopće privedete kraju jer odmah znate da je pisan za strance. (Podsjetilo me je to pomalo na Coca-Colu jer ona ima različite recepte za različite zemlje.) Uglavnom, tekst sam po sebi nije pretjerano zanimljiv – pun je općih mjesta na koje smo navikli: neoliberalizam, simboličko nasljeđe socijalizma, titostalgija, jugosfera, Balkan, kriza, Hrvatski telekom, neoliberalizam, Hrvatska, neoliberalna hegemonija, privatizacija, bla bla bla. Imam fendicu koja zna jako precizno okarakterizirati manjak kod ovakvih tekstova sintagmom: bez duha.

Kako bih objasnila tu njezinu sintagmu „bez duha“ kad su tekstovi u pitanju? To su tekstovi javnih intelektualaca, tekstovi koji se – odrađuju. Za takvo vam pisanje ne treba ni puno vremena ni neki poseban povod. Riječ je, dakle, o pukom odrađivanju tekstova koji na kraju, bez obzira koliko površni bili, trebaju posvjedočiti o nečijem osobnom angažmanu i intelektualnoj izvrsnosti. Iako intelektualna izvrsnost nije moja prva asocijacija kad su Štiks i Horvat u pitanju, angažman definitivno jest riječ koju uz njih vežem.

O Štiksu i Horvatu sam već pisala i to ne baš fino, i vjerojatno se ne bih njima dvojicom ponovo bavila (mudolozi jednom, mudolozi uvijek!) da nisu u trećem dijelu svog export proizvoda, uz sva spomenuta opća mjesta, ugurali i neke, po meni, vrlo problematične ideje. Kao prvo, tu je „neočekivano pojavljivanje onoga što bismo nazvali novom, organiziranom, i doista originalnom ljevicom u Hrvatskoj“. Misle, nesumnjivo, na ljevicu u koju, naravno, mi koji poznajemo zagrebačku situaciju, možemo lako smjestiti autore teksta i neke druge, jednako živopisne likove koji pripadaju istom miljeu.

I što bi ta nova ljevica trebala biti? Sudeći po Horvatovom i Štiksovom tekstualnom duetu, ona je antirežimska, samoorganizirajuća grupa ljudi koja prosvjeduje, nema tradicionalne socijaldemokratske afinitete i nema nikakve veze sa socijalističkom prošlošću Hrvatske i, zapravo, nije ljevica u pravom smislu te riječi. Srećko Horvat je jednom prilikom gostovao kod Stankovića i možemo i na osnovu toga zaključiti da je nova, originalna ljevica – ljevica koja za sebe govori da to nije jer onda može mobilizirati već broj ljudi. Znate kako se ljudi naježe kad s previše strasti govorite o nečemu? E pa, za ljevicu je bolje da ne bude ostrašćena, da bude više – tehnokratska. Ljudi bez programa i par intelektualaca koji će o tome vrlo informirano i programski pisati.

Ono što me je u tekstu posebno nanerviralo jest njegov kraj (došla sam do kraja, a sad mi dajte medalju!) koji ide ovako: „Ponekad na neočekivanim mjestima poput Bliskog istoka ili Hrvatske možemo vidjeti iznenadnu eksploziju originalne radikalnosti od koje bi mnogi na Zapadu, suviše ušuškani u strukture liberalne „opresivne tolerancije“, mogli naučiti puno toga po pitanju oblika i metoda subverzivne politike u 21. stoljeću.“

Kao što je i inače slučaj kad imate nabrijane dečke koji misle da su popili svu pamet svijeta i da sve zanimljivo dolazi od njih, tako i dvojac Horvat-Štiks svoju ljevicu shvata vrlo ozbiljno, odnoseći se namjerno ignorantski prema onome što joj je prethodilo. U želji da budu najsubverzivniji i najavangardniji ljevičari koje je prostor bivše Juge ikada vidio, Horvat i Štiks zaboravljaju napomenuti da političke subverzije nisu na ovim prostorima započele sa Subversive Festivalom i definitivno nisu neočekivane. Hrvatska je već bila mjesto originalne i subverzivne radikalnosti zvane antifašistička borba, ali u maniri epike – Horvat i Štiks moraju ove prostore (zajedno s Bliskim istokom) proglasiti netipičnim i neočekivanim mjestima za organiziranu pobunu kako bi njihovi intelektualni napori da ih pokrenu i u njima aktivno sudjeluju izgledali grandioznije. Političku tromost ljudi nije, uostalom, moguće ograničiti samo na istok, ali s obzirom da je ovo ipak tekst za određenu publiku, jasno je zašto su je njih dvojica tako geopolitički odredili.

Zapad je, s druge strane, od Štiksa i Horvata dobio „pljusku“ zbog „opresivne tolerancije“. Što je ta „opresivna tolerancija“? Drugi naziv za političku korektnost? Ne mogu se sada sjetiti niti jedne tolerancije koja bi bila opresivna, osim ako autori nisu mislili na toleriranje opresije, ali to je opet, sudeći po njihovom tekstu, implicitno stvar istoka. Po Štiksu i Horvatu, dakle, istok koji tolerira opresiju može zapad (koji je opresivno tolerantan) naučiti puno toga o subverziji, ali samo u rijetkim prilikama, u „neočekivanim“ prilikama kad se uspije pobuniti.

I što bi, da ponovim pitanje, ta „nova, organizirana, i doista originalna ljevica u Hrvatskoj“, ljevica Srećka Horvata i Igora Štiksa, stvarno bila? Ljevica koja barata općim mjestima i predrasudama? Ljevica koja ne njeguje „simboličko nasljeđe starog sistema“, ali njeguje simboličko nasljeđe imperijalizma i svijet „školski“ dijeli na opresivni istok i tolerantni zapad – da bi maglu o jednom prodavala drugom? Ako je to prodavanje magle jedna od metoda političke subverzije o kojoj Štiks i Horvat govore – neka hvala!

Možda se na prvi pogled ne čini tako, ali reći kako od 2009. naovamo djeluje nova ljevica, ljevica očišćena od svih grijeha prošlosti, znači pristati na revizionizam devedesetih jer se svi redom – i desnica i ljevica – vrlo rado distanciraju od propalog jugoslovenskog socijalizma, svi tvrde da su novost, da donose fundamentalne promjene, da su novo proljeće. Kad malo bolje pogledamo, vidimo da su problemi „prošlosti“ i dalje tu: intenzivirao se animozitet prema Romima. Vlada upravo radi na tome da ukine kolektivne ugovore radnicima, iako je navodno ljevičarska. U tom kontekstu, antirežimski prosvjedi uopće nisu iznenađenje, niti bi to trebali biti.

Ne treba ih stoga lažno predstavljati kao sukob nove, originalne ljevice s režimskom, socijaldemokratskom ljevicom jer ova druga uopće nije ljevica i to valjda svima treba biti jasno. Isto tako – ljevica koja je navodno došla neočekivano, niotkuda, pa završila na trgu, prosvjedujući – priča je za malu djecu. Štiks i Horvat antirežimsku pobunu mistificiraju, čine od nje kuriozitet i time je osporavaju ljudima kojima bi ona trebala biti posve uobičajena, nešto što je nužno za opstanak. Ukratko, ništa po pitanju Štiksove i Horvatove ljevice nije novo, samo se ljudi drugačije organiziraju jer mogu. Takve su okolnosti. Nezadovoljstvo nije novo i originalno, problemi nisu novi i originalni, a bome ni budale koje na njima pokušavaju stvoriti ime i zaraditi – nisu novost.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: