Cijena književnosti

23 srp.

Bez obzira na svu repetitivnost povijesti, osobno je iskustvo svakog pojedinca neponovljivo. Ljudski je život neponovljiv. Pomisao da će ga većina ljudi potrošiti u lošim životnim uvjetima, osjećajući jezivu tjeskobu i nezadovoljstvo, čini tu repetitivnost posve beskorisnom utjehom. Da – možemo tražiti utjehu u povijesti i načinu na koji su drugi izlazili iz teških kriza, kako političkih tako i ekonomskih, ali isto tako, ako malo bolje pogledamo povijest, možemo vidjeti kako u nekim slučajevima utjehe nema, kako su neke krize stalne. Jedna od njih je svakako kriza u kojoj se nalaze pisci.

Prošli sam tjedan napunila trideset godina, i prva stvar koja mi je taj dan pala na pamet bila je priča Ingeborg Bachmann Trideseta godina. Probudiš se jednog jutra, ne možeš se podići iz kreveta – sunčeve ti zrake smetaju, zatvoriš oči da se od njih zaštitiš i kao da padaš u nesvijest, padaš i padaš. Priča austrijske spisateljice završava optimistično – nakon udesa protagonist poručuje samome sebi: Ustani i kreni! Nijedna ti kost nije polomljena. I pored toga što ni moje kosti nisu polomljene, razloga za optimizam nemam jer iako moja trideseta godina ne lomi kosti, ona ih vrlo bolno savija.

Moja trideseta nije problematična samo zbog recesije (znate već, ukidanje radničkih prava, degradiranje kulture u estradnu zabavu, ponižavanje nezaposlenih, gaženje prosvjetara), već i zbog činjenice da sam se i ja, kao što je bio slučaj s glavnim likom priče Trideseta godina, u jednom trenutku počela sjećati, ali ne osobnih stvari poput njega, već stvari iz povijesti i njezinog odvratnog ponavljanja.

Čega sam se sjetila? Sjetila sam se Ingeborg. Bachmann je imala vrlo nesređen život, novčano je loše stajala. Dosta je putovala, ali ta je njezina mobilnost bila uvjetovana autorskim honorarima, a znamo da tih nikad nije dosta jer su uglavnom mizerni. Morala je raditi kao novinarka da bi mogla preživjeti, čak je od vlastite obitelji tražila lovu bez obzira što je bila etablirano ime. Ingeborg Bachmann je, kao i većina autora, odlična potvrda ideje Christiana Lorentzena kako „impuls da se postane piscem sugerira fundamentalnu fiskalnu nekompetentnost“. I povijest govori da bi Lorentzen mogao biti u pravu: pisci i novac kao da ne mogu skupa, čak i kad pisci ne kritiziraju nečiju fiskalnu politiku, ne kritiziraju klasne razlike, socijalnu neravnopravnost, taj ih novac svejedno zaobilazi u širokom luku.

Stav javnosti je vrlo jasan: književnost nikad nije prioritet društva, pogotovo ne u vrijeme ozbiljne recesije. Nesređeni novčani odnosi između države i autora pokazuju da računi nisu čisti, da nema nikakve ljubavi. Povijest svjedoči o kontinuiranoj eksploataciji pisanog teksta od stane svih koji sami ne mogu napisati niti jednog retka, o nipodaštavanju autorstva u korist onih koji autore iskorištavaju za vlastitu dobit. Tu možemo bez imalo oklijevanja uvrstiti izdavače, akademsku zajednicu, državu i njezine činovnike, i sve ostale ljude koji na pisce gledaju samo kao na početni kapital i sirovinu. Dobra distribucija, dobri honorari? Pravo na profesiju? Žao nam je – recesija je, nema se para.

Što onda kad nije recesija? Jesu li onda stvari bolje? Computer says no. Povijest says no. Broj književnog časopisa Horizon objavljen u rujnu 1946. godine says no. Uredništvo časopisa je tražilo od svojih autora (između ostalih Dylana Thomasa i Georgea Orwella) da odgovore na anketu Cijena književnosti. Pitanja koja su u Horizonu postavljena i dalje su aktualna: koliko piscu treba novaca za život? Može li ozbiljan pisac zaraditi taj novac pisanjem, ako da – kako? Ako ne, koji bi dodatan posao za pisca bilo idealan? Da li taj drugi posao iscrpljuje ili obogaćuje pisca? Da li država ili neka druga institucija trebaju napraviti više za pisce? I na kraju: jesu li autori kojima se anketa obraća – zadovoljni vlastitim ekonomskim rješenjem i imaju li kakav savjet za mlade ljude koji bi htjeli živjeti od pisanja.

Većina je autora predlagala sumu između 400 i 1000 funti (danas bi 400 funti značilo oko 33 000 funti) godišnje. Bilo je prijedloga da se autorima da državna mirovina, da im se daju plaće iz državnog proračuna, ali ne suviše veliki iznosi da ne bi postali diletanti i lijenčine, ali ni suviše mali kako ne bi morali živjeti u siromaštvu. Neki su upozoravali da država nije dobar sponzor jer bi pisce imala u šaci. Uglavnom, odgovori su bili onakvi kakve biste čuli i danas: drugi posao uzima previše vremena i energije, ako se mora raditi nešto sa strane, onda bolje da to bude neki učiteljski posao, knjižnica, rad koji ostavlja dovoljno prostora i vremena za pisanje jer ti dodatni poslovi imaju tendenciju gurnuti pisanje u drugi plan. Autori su sugerirali da bi bilo dobro da se izdavači odreknu dijela svog kolača, neki su upozoravali na činjenicu da prosječan autor nema novaca da kupi knjige i da mora čekati da dobije recenzijski primjerak ili da naslov posudi od prijatelja. Nema, dakle, neke velike razlike između onoga što su engleski pisci i pjesnici govorili nakon završetka Drugog svjetskog rata i onoga što možete čuti danas od hrvatskih autora koji jedva sastavljaju kraj s krajem.

Moja trideseta, dakle, liči na njihovu tridesetu. Moja će četrdeseta biti poput njihove četrdesete. Svaka će moja godina biti poput njihove godine, svaka će biti godina ekonomske nesigurnosti i „fiskalne nekompetentnosti“. Samo nastavljam podnositi savijanje od kojeg su patile moje kolege-prethodnici: savijanje koje bi čovjeka najradije povijesno zaokružilo i natjeralo ga da svoju glavu sakrije u vlastiti šupak i pravi se da je sve u redu, da nema problema, da smo svi u istim govnima. Istina je, međutim, bitno drugačija. Nismo svi u istim govnima – ja svoju glavu ne volim gurati u guzicu, kako tuđu tako ni u vlastitu. Oni koju su je tamo gurnuli sami treba da je vade, nije red da ih izvlače oni koji s tim nemaju nikakve veze i koji za taj prljavi posao nikako nisu plaćeni.

Iz nekog je razloga, međutim, situacija obrnuta. Od pjesnika i pisaca se očekuje da druge svojim pisanjem izvlače iz govana, iz krize, da motiviraju druge, da svojim leđima podupiru državu, definiraju njezin identitet, da ukazuju neprestano na sve društvene probleme, da razonode, da pišu propagandu i pamflete i da istovremeno budu iznad toga. Od pisaca se traži da daju sve, a zauzvrat ne traže ništa jer za državu, za čitatelje – oni nemaju cijene. Staviti cijenu na vlastiti rad značilo bi profanaciju božanske inspiracije, i možda najgore od svega – prelazak književnosti u recesiju iz koje je moguće izaći.

Trideset ti je godina, ne možeš ustati iz kreveta, kao da padaš u nesvijest, padaš i padaš. Na svoj se trideseti rođendan probudiš tamo gdje ne želiš biti – u koži iz koje ne možeš van, u sred krize o kojoj bi trebala odgovorno, a besplatno pisati. Kako sam rekla na početku, ljudski je život neponovljiv. Pomisao da ću svoj potrošiti u lošim životnim uvjetima, osjećajući jezivu tjeskobu i nezadovoljstvo – nimalo me ne veseli. Savijanje kostiju se nastavlja, ne prestaje.

3 Odgovora to “Cijena književnosti”

  1. Alen Kapidžić 23/07/2012 at 12:56 #

    Zajebano je. Društvene promjene idu svojim tijekom koji se mjeri životima. U ovom slučaju -našima.🙂 Ne vidim što drugo nego to prihvatiti. Ljutio sam se, htio otići, ali nisam do ničega došao osim do prilike da vježbam strpljenje i skromnost (pred velikim evolucijskim procesima na koje imam prilično skroman utjecaj). Javim ti ako smislim štogod korisnije od ovog komentara. Do tada, dijelim tvoj post na mrežama – možda netko zna što treba i kako.🙂

    Ne daje se melanholiji, ba!
    🙂

  2. U tridesetoj sam se preselila u novi grad, u trideset prvoj mi je taj grad polomio 3 rebra. U trideset drugoj umalo da izgubim desno stopalo. Mnoge zube sam odavno izgubila, zbog loše ishrane. Tako stojim s koštanim i hrskavičavim tkivima.

    Za sve ovo vreme nisam završila fakultet, nisam imala ni jednu značajnu izložbu, nisam napisala ni jedan roman a kamoli ga objavila, pesme ne pišem od 16-te, a niti druge dece nemam. Imam oko 13 godina godina radnog staža, 9 godina upisanih u radničku knjižicu. I dalje bih radila u kafani, jer i dalje živim sa mentalnom/monetarnom moći jedne konobarice.

    Život je za mene – politika življenja uprkos. Ipak, nisam toliko romantična da mislim da umetnici trebaju biti “nezadovoljni” i “nesretni” da bi stvarali. U potpunosti si u pravu da tražiš svoju “platu” i “bolje uslove”. Nažalost, sve to, ne dolazi i nikada i nije ni za koga dolazilo od spolja. Uostalom, nije problem ni ako propadneš. Trebaš makar toliko voljeti sebe da bi si dozvolio da u potpunosti propadneš.

  3. chres slawinsky 21/09/2012 at 20:20 #

    Eh, sestro, žao mi te. I razumijem te. Ali, jebi ga.. (i to ostaje moj odgovor🙂

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: