Assange i mediji – tko tu siluje koga?

21 kol.

Prije nego sam se bacila u beletrističke vode isprobala sam zanat novinarstva. Uređivala sam gimnazijske novine, volontirala sam na lokalnoj televiziji, prošla vrlo zanimljivu novinarsku školu i radila kratko za Front slobode. Vrlo sam brzo shvatila da žurnalistika nije za mene. Mislim da je novinarstvo uz prosvjetni rad najteži mogući posao, zanat od kojeg možete prerano osijediti. S druge strane, bilo je dovoljno jednom se prošetati s kamermanom da osjetim moć koju taj isti posao daje: ljudi na odgovornim pozicijama potpuno se promijene kad im prilazite kao novinar, pogotovo ako ste u društvu mikrofona i kamere. Ako postoji nešto što političare tjera da se zamisle nad svojim životom i useru u gaće od straha – onda su to mediji.

Naravno, kad informacije distribuiraju i uređuju medijski moguli i njihovi poslušnici, vladajuće strukture nemaju razloga za strah. Mediji kojima nije u interesu da obavljaju nezahvalan posao informiranja javnosti nisu zapravo mediji – oni su propagandna mašinerija. Novinari koji pišu naručene članke – nisu novinari. Njihov je opis posla posve drugačiji: od onoga što „novinari“ pišu neće osijediti oni, već javnost. U Hrvatskoj imamo, na primjer, Jutarnji list. Ako vlada želi ukinuti besplatno školstvo, u Jutarnjem prije toga krene pljuvanje po prosvjeti, po sindikatima. Ako javnost pljuje po Horvatinčiću, Jutarnji piše članke u kojem ga brani. Istina lamestream medija je tamo gdje je novac. Tko ima novac, tko ima vlast – taj piše vijesti. Tko nema para taj nema ni informacije – taj čita crnu kroniku, žutu štampu i medijske patke.

Kad se pojavio prije par godina, Wikileaks je bio pravo osvježenje – podsjetio nas je na to što bi novinarstvo trebalo biti: dijeljenje informacija bez posredništva koje bi ih izvrtalo i prilagođavalo privatnim interesima. Wikileaks je redefinirao informaciju kao javno dobro. Depeše američke diplomacije su otkrile tendenciju na koju je upozorila Naomi Wolf, tendenciju da se informacije suviše često kvalificiraju kao povjerljive. Da se vlade širom svijeta pitaju, da se pitaju diplomate, političari, direktori, milijarderi, milijoneri, poduzetnici – svi bi oni rado udarali pečat povjerljivosti na sve što kažu. Tako ih nitko ne bi mogao prozvati na odgovornost, nitko ih ne bi mogao kritizirati. Nikakve transparentnosti ne bi bilo, ljudi ne bi znali što transparentnost uopće znači. Ne čudi stoga što je paralelno s objavljivanjem ključnih dokumenata krenula odmazda protiv Assangea.

Da vas kratko podsjetim, Anna Ardin i Sofia Wilén su Assangea navodno optužile za seksualno zlostavljanje. Tužiteljica Eva Finne je odbacila optužbe kao neutemeljene, onda je postupak ponovo pokrenut na inicijativu javne tužiteljice Marianne Ny. Logično je zapitati se kako je moguće da osoba optužena za „minor rape“ (sintagma Marianne Ny), postane red notice na Interpolovoj tjeralici u rekordnom roku, kad znamo da žrtve silovanja svako sudstvo, pa i ono švedsko tretira kao zadnje rupe na svirali? Odgovor nam je dao Craig Murrey, bivši britanski diplomat, koji je zajedno s Tariqom Alijem i nekolicinom drugih došao ispred ekvadorske ambasade održati govor i podržati Assangea. Običaj je zapadnih demokracija (kakav divan oksimoron!) da se s političkim disidentima obračunavaju na osobnoj razini. Čini se kako se trenutno pokušava uništiti Assangeova reputacija jer je osobu nemoguće ocrniti zato što govori istinu ili radi na tome da ona izađe na vidjelo. Silovanje puno bolje govori o nečijem lošem karakteru nego što to objavljivanje povjerljivih informacija čini.

Dodatna je indicija da nešto s optužbom ne štima činjenica da je advokat koji zastupa obje djevojke, i Ardin i Wilén, Claes Borgström, čovjek s jakim političkim vezama. Njegov partner u odvjetničkoj tvrtki, Thomas Bodström, bivši je švedski ministar pravde koji je 2001. odobrio ekstradiciju dvojice egipatskih imigranata američkoj obavještajnoj službi koja ih je kasnije mučila. Švedska od potpisivanja bilateralnog ugovora nije odbila niti jedno izručenje SAD-u. Već smo milijun puta vidjeli slom pravnih institucija i potpuno je racionalno strahovati od posljedica uplitanja politike u sudstvo. Imamo dobro dokumentirane slučajeve američke zlouporabe ovlasti i maltretiranja zatvorenika, znamo da „neutralna“ Švedska nije, zapravo, nikad neutralna – i posve je logično da se Assange boji za vlastitu glavu. Nije, naravno, trebao jebati Šveđanke, ali poslije jebanja nema kajanja.

Prije dvije godine ostavili smo, dakle, Assangea u izolaciji, i sad ga zatječemo na balkonu ekvadorske ambasade u Londonu, u još većoj izolaciji nego prije. Čovjek koji je nekada neprestano putovao sad ne može ići nikamo i to upravo zbog činjenice da je želio sekularizirati informacije, odvojiti ih od novca. Nisam baš primijetila da se u Hrvatskoj pisalo o tome. Kratka vijest tu i tamo, i to je sve. Nikakve dublje analize, nikakve rasprave jer ukoliko bi hrvatski mediji pisali o Wikileaksu, postalo bi jasno da godinama ne rade svoj posao, da više dezinformiraju nego informiraju hrvatsku javnost.

Znamo, uostalom, kako rado hrvatski „novinari“ kradu tekstove s drugih portala. Čudno je kako nisu ukrali ništa o Assangeu, pogotovo kad imamo u vidu da na engleskom govornom području mainstream mediji objavljuju članke kojih se ni Jutarnji ne bi posramio. Tekstovi su uglavnom jednostrani – pokušavaju raskrinkati Assangeov kukavičluk, citiraju odvjetnika Claesa Borgströma, bave se Ekvadorom i nedostatkom medijskih sloboda u toj zemlji, zgražaju se nad činjenicom da je Ekvador spreman dati politički azil silovatelju. CNN, na primjer, „dobronamjerno“ upozorava čitatelje portala: see yourself as another Assange? Good luck. Svi su, dakle, mediji upregnuti da se pokaže Assangeov cinizam i njegova prijetvornost: njegov strah za vlastitu glavu treba pokazati kako on misli samo na sebe, kako je Wikileaks djelo egomanijaka željnog medijske pažnje. Uostalom, nije li ga se i Australija odrekla iako je njezin građanin?

No bez obzira na ujedinjene napore da se Assange i Wikileaks ocrne, činjenica da je Velika Britanija bila spremna upasti u tuđu ambasadu i da je čitav svijet na nogama zbog toga, govori da je u pitanju puno više od seksualnog delikta. Mislim da je inercija hrvatskih medija samo dodatan dokaz da se iza čitave afere krije nešto više. Da je samo „minor rape“ u pitanju – hrvatski bi mediji bili presretni pisati o tome, ali ovaj ih politički i novinarski dio priče strašno zbunjuje. Ne znaju što bi s tim. Nije valjda da novinari moraju pisati i o tome?

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: