Jedan od meni najdražih romana, knjiga Ödöna von Horvátha, Mladež bez Boga (1937), govori o neprilagođenom gimnazijskom nastavniku, čovjeku koji na satu zemljopisa jednom od svojih rasistički nastrojenih učenika, djetetu bogatih plebejaca, pokuša objasniti kako su i crnci ljudi. Potpuno očekivano, u predratnoj atmosferi, kada su rodoljublje i imperijalizam glavni društveni imperativ, ovakva je nastavnička intervencija dočekana na nož – sutradan otac dotičnog učenika stiže u školu da očita nastavniku bukvicu i upozori ga na njegovo neprihvatljivo ponašanje. Nakon ovog incidenta, roman prati školski izlet u prirodu, izlet koji je zapravo priprema za rat, da bismo potom, izvrsnim kriminalističkim zapletom, bili upozoreni na perfidno, nadolazeće zlo. Autor se pozabavio pitanjem klasne neravnopravnosti i pokazao pravo lice bogataške i malograđanske beskrupuloznosti. Čak nam i lik svećenika u knjizi priznaje: Crkva je uvijek na strani bogataša. Što preostaje nastavniku nego da ode u Afriku? Crnac na kraju odlazi crncima.
Dok sam po tko zna koji put čitala Mladež bez boga (roman je uvijek aktualan), odgledala sam zanimljiv BBC-ijev dokumentarac o bojama, epizodu emisije Horizon, u kojoj se, između ostalog, iznosi i stav da su boje društveni konstrukti. Prilog iz sjeverne Namibije prikazuje znanstvenika Sergea Caparosa kako vrši pokuse na plemenu Himba: pokazuje im na ekranu dva kruga. Prvi je sastavljen od niza istih nijansi zelene boje, s jednom iznimkom – jedan je kvadratić obojen drugom nijansom iste boje koju je, kako nam se čini – teško razaznati. Drugi krug je sastavljen od istog niza zelenih boja, s iznimkom plavog kvadratića koji odudara.
Naratorka nam istovremeno objašnjava kako u engleskom jeziku postoji 11 riječi za boje. Pleme Himba, međutim, ima puno manje riječi za označavanje boja. Zoozu znači tamne boje – crvene, plave, zelene i ljubičaste; vapa predstavlja pretežno bijelu boju, ali i neke žute; borou su neke plave i neke zelene boje, dumbu – su neke zelene, ali isto tako crvene i smeđe. Jezik je, dakle, taj koji čini razliku. Dok je nama posve jednostavno uočiti plavi kvadratić, predstavnici plemena Himba nikako ne mogu uočiti razliku između zelenih kvadratića i polja koje je plavo. S druge strane, nama je jako teško raspoznati različitu nijansu iste zelene, ali Himba bez problema uočavaju tu razliku.
Čitavu sam noć razmišljala o tim nijansama iste zelene i toj drugačijoj plavoj. Kad kažemo crnac, to je plava koja odudara. Što je onda s tim različitim, teško uočljivim nijansama iste zelene? Što je s tom zelenom među zelenim?
Nisam slučajno spomenula roman Mladež bez Boga. Riječ je o knjizi koja koristi drugačiji jezik i govori o drugačijoj podjeli, onoj koju je puno teže uočiti i verbalizirati. Glavna narativna tenzija u knjizi nije ona između malograđana i bogatih plebejaca s jedne, i crnaca s druge strane. Glavna je napetost između malograđana i bogatih plebejaca s jedne, i mladog nastavnika i sirotinje s druge strane. Roman, naravno, pokazuje da je svaka ideja nijanse jezicima zapadne civilizacije odbojna: nastavnika je moguće razlikovati samo kao crnca, samo kao potpuno nepripadajuću i različitu boju jer je jezik koji koristimo isključiv i pogoduje rasističkom pogledu na svijet.
Tu ograničenost jezika ne treba zanemariti. Jezik određene podjele nameće kao prirodne jer se one u tom istom jeziku stalno ponavljaju kao logične. Poslije nekog vremena više nismo u stanju vidjeti što s tim podjelama nije u redu. Mladež bez Boga odlično pokazuje koliko je teško uočiti bitne nijanse, koliko je teško ne generalizirati u trenutku u kojem je jezik prepun generalizacija, predrasuda i mržnje.
Iz tih generalizacija i „jasnih“ podjela, koje prihvaćamo kao prirodne, iako bi trebalo biti posve jasno da to nisu, slijede vrlo problematične stvari. Kao što s velikom lakoćom boje dijelimo na plavo i zeleno, tako ćemo ih s velikom lakoćom dijeliti i na crno i bijelo. Kao što su Horváthovi gimnazijalci s velikom lakoćom ljude dijelili na crnce i bijelce, tako su ih s velikom lakoćom dijelili na Židove i ne-Židove. I pri tome su strastveno koristili jezik podjele, jezik koji koristimo i danas.
Pleme Himba za vodu kaže da je bijele boje. Nebo im je crno. Serge Caparos se čudi, objašnjava kako mu je čudno što im je nebo crno jer kod nas su nebo i voda plave boje. Isprva je teško zamisliti da je plavo zapravo „prijeteće“ crno, ali kad nastavnik iz Mladeži bez Boga odlazi u Afriku, kao crnac crncima, ne bježi li on od prijetećeg plavog, od svih tih plavookih i plavokosih dječaka koje je podučavao? Nisu li ti četrnaestogodišnji dječaci bili spremni umrijeti za arijevsku plavu, uvjereni da nebo mora biti plavo, da nikakvo drugačije nebo nije moguće?
U carstvu melanholije 