Iako Vesnu Bigu (Zagreb, 1948.) nećemo pamtiti kao revolucionarno ime hrvatske književnosti, riječ je autorici koja je, po meni, napisala dvije od najboljih priča na hrvatskom jeziku. Riječ je o pričama Karta zviježđa i Dvije žene, objavljenim u zbirci Slike iz novog sjećanja (Mladost, 1986).
U obje priče Biga koristi naizgled banalan scenarij. U Karti zviježđa majka i kćer se susreću nakon (pretpostavljamo, iako to nigdje u priči nije eksplicirano) dužeg razdoblja odvojenosti. Kćer je bila negdje, ne znamo gdje, i sada se sastala s majkom na nekom javnom mjestu, negdje u gradu. Priča Dvije žene također govori o susretu kćeri i majke, i to na gradskom trgu. No bez obzira na prepoznatljivu atmosferu svakodnevnice, priče se bave pomalo neočekivanim identitetskim dvojbama. Biga se uhvatila teške zadaće: njezine priče propituju odnos majke i kćeri i u tom propitivanju idu toliko daleko da pod upitnik stavljaju i samu mogućnost takvog odnosa.
U Karti zviježđa – majka je opsjednuta ožiljkom i madežom svoje kćeri: ona ih prepoznaje kao izuzetno bitne. Iz kćerkinog pripovijedanja shvaćamo da majka neprestano navaljuje da tu brazgotinu i taj madež vidi bez obzira što se kćer i ona nalaze na javnom mjestu, u gradskom kafiću. Priča ima elemente komičnog, ali ne možemo pitanja koja postavlja shvatiti olako. Majka svoja sjećanja sažima u te dvije točke kćerkinog tijela. Tijelo se, međutim, promijenilo, ostarilo. Pripovjedačica se srami tog starenja pred vlastitom majkom. Majka, s druge strane, u tom tijelu odrasle žene više ne može prepoznati dijete koje je njezina kćerka nekad bila, šestogodišnje dijete koje je padalo sa sanjki i raslo. Njihov je odnos načet tim neprepoznavanjem, tom majčinom dvojbom oko srodstva.
Priča Dvije žene dvojbu premješta s majke na kćer. Ovog je puta kćer ta koja dvoji da li je njezina majka – njezina majka, ili nije. Biga mjesto raspoznavanja prebacuje s tijela na odjeću: kćer zna da njezina majka voli nositi sive i čupave kape, ali kad stigne na trg i ugleda ženu koja mami jako nalikuje, više nije sigurna jer je kapa koju ta žena ima na glavi – zelena. Muči je nedoumica. Čitava se drama odvija u desetak minuta: hoće li se uzajamno prepoznati, hoće li prići jedna drugoj? Prava majka dolazi, ipak, iz drugog pravca. Na glavi ima prepoznatljivu čupavu, sivu kapu. Žena sa zelenom kapom ostaje sama. Kćer, međutim, i dalje nije sigurna da li s trga odlazi sa svojom majkom, ili je pravu mamu ostavila na trgu.
Feministkinjama su naracije koje se bave vezom između majke i kćeri uvijek bile zanimljive i u tom pogledu ni ja nisam izuzetak, ali moja opčinjenost pričama Vesne Bige leži i u činjenici da one na čitateljice/čitatelje prebacuju određeni teret. Autorica neprepoznavanje roditelja i djeteta dovodi do apsurdnosti. Njezino je propitivanje srodstva radikalno: priče idu toliko daleko da se zbog sitnih vanjskih obilježja to srodstvo gotovo negira. Negacija se, zatim, upisuje u vanknjiževni prostor – u odnos čitateljica s vlastitim majkama, što izaziva spomenuto čitateljsko opterećenje. Biga nas tjera da budemo emotivno investirane, da povlačimo paralele između njezinih likova i nas samih.
I ja sam, kao i Bigina protagonistkinja, u tridesetim. Moja je mama u pedesetim kao što je i njezina. Asja koja ima šest godina, i ova Asja koja vam piše – nemaju skoro ništa zajedničko. Moj se karakter promijenio, ja sam se promijenila: odrasla sam i ostarila. Moja mama također. Odnosi s ljudima koji nisu naše majke često pucaju zbog tih promjena: prijateljstva i brakovi ne preživljavaju ni puno kraća razdoblja. Koja je onda tajna dugoročnosti veze majka-kćer? (Biologizaciju odnosa zaboravite, ona je za mentalno lijene.)
Biga svojim pričama daje vrlo zanimljiv odgovor. Sve što je bitno za odnos majka-kćer pripada domeni vanjskog, čime autorica daje naslutiti da je taj odnos površan, da je naša veza s majkama tek poznanstvo. I sve dok je ta veza površna i usmjerena na prepoznavanje po boji očiju, madežima ili odjeći, nema nikakvih problema. Poteškoće nastaju kad se to vanjsko, to tjelesno ne podudara, kad je potrebno ići dublje da bi se veza potvrdila. Međutim, ako krenemo tražiti dublje, nikakve povezanosti nema i ne može biti: ne poznajemo dovoljno svoju majku, niti ona dovoljno poznaje nas. Bez vanjskih odrednica i putokaza, majka i kćer se ni u literaturi niti izvan nje ne bi bile u stanju prepoznati.
U carstvu melanholije 