Naknadna pamet

4 pro.

pass

Trenutno mi se po glavi mota sintagma esprit d’escalier koja označava naknadnu pamet: trenutak u kojem ste trebali nešto reći – prošao je. Sjetili ste se prigodne replike prekasno. Prije je ta naknadna pamet dolazila nakon prepirke ili razgovora i značila je žalovanje što nismo bili brži na jeziku. Označavala je kratak, prolazan trenutak. Čini mi se, međutim, da taj esprit d’escalier počinje značiti duže razdoblje, svojevrsno opsadno stanje, jer se prostor za odgovore smanjio do nevidljivosti, tek što stignemo otvoriti usta da nešto kažemo – trenutak je već prošao. Sve što nam ostaje – naknadna je pamet.

Ako bih trebala kratko objasniti način na kojim mislim i pišem, iskoristila bih riječ kumulativno: nakon što pročitam različite stvari, nakon što se okružim informacijama – nakon što prođe vremena da mi se stvari u glavi poslože, tek onda mogu s određenim samopouzdanjem pristupiti pisanju. Bez tog razdoblja kušnje moji bi tekstovi vjerojatno bili potpuno nesuvisli i izrazito površni. Kakve posljedice brzanje u pisanju ima, možemo vidjeti svakodnevno, kod pisaca, ali i kod novinara jer – više nije bitno iznositi informirani sud, niti odvojiti vrijeme za razmišljanje, bitno je gomilati tekstove i njima pumpati CV. Moja se „naknadna pamet“ s tim pumpanjem ne može takmičiti.

Prije nego krenete za to optuživati internet, moram pojasniti na što točno mislim. Nije stvar u internetu, niti u bržoj komunikaciji. Na socijalnim mrežama reagiram jako brzo, nemam problema da nađem prave riječi. Esprit d’escalier me na Fejsu zaobilazi u širokom luku. U verbalnoj komunikaciji također. U čemu je onda stvar?

Problem je u forsiranju ideje poduzetništva i mobilnosti, ideje koja s pisanjem nema nikakve veze. Situacija u kojoj se trenutno nalazi hrvatsko visoko školstvo najbolje svjedoči o tome koliko je to forsiranje deplasirano. Propagira se ideja da su sigurnost i monotonija loše, da je pokretnost radne snage ključ za jaču privredu, za bolji život. Govore o potrebnoj fleksibilnosti građana koji bi svako malo trebali mijenjati svoj posao, svoje životne navike, svoje okruženje. Takva atmosfera za osobu kojoj trebaju mir i tišina – potpuno je kontraproduktivna. Problem nije što se ti ideali poduzetnosti i mobilnosti nameću piscima, već što se nameću SVIM piscima i SVIM ljudima, pokazivali oni interes za putovanja, promjene ili ne.

Za „kumulativno“ pisanje – potrebno je gomilanje literature, potrebna je reprezentativna biblioteka. Bez obzira na literaturu u elektroničkom formatu, glavninu biblioteka i dalje čine ukoričeni naslovi. Ne znam jeste li kad bili prinuđeni seliti knjige, ali iz osobnog iskustva – najgora stvar je upravo to – seliti knjige. Nikakva konstantna mobilnost nije, dakle, moguća ako ste čovjek od pera jer svako je pomicanje izvor nevjerojatnog stresa i frustracije.

Glorificiranje poduzetničkog duha stoga je pljuska svima koji razmišljaju i žive drugačije. Ono sve bogatstvo ljudskog duha spušta na razinu novčane razmjene, sve devize svodi na onu: trbuhom za kruhom jer zaziva društvo u kojem trbuh osim kruha neće imati ništa drugo.

Ako ste stalno u pokretu kako biste prehranili sebe i svoju obitelj jer svako malo ostajete bez posla, posve je logično da nećete imati vremena razmišljati o drugim stvarima. Knjige vam neće biti ni na kraj pameti, a bez knjiga – selidbe su puno lakše i jeftinije.

Mobilnost, međutim, ne postaje imperativ samo kad je fizički svijet u pitanju: traži se i intelektualna mobilnost. Potrebno je stalno mijenjati interese, u suprotnom nastupa paralizirajuća monotonija kojoj su pisci i sveučilištarci očito toliko skloni, nezdrava monotonija koja smanjuje pokretljivost i rezultira time da se ljudi počnu držati onoga što jako dobro znaju, da postanu eksperti. U usporedbi s njima, imamo puno pokretljivije i poduzetnije neznalice, ili – kako ih ja volim zvati – javne intelektualce, koji se nisu u stanju posvetiti jednoj temi, već pričaju o svemu pomalo, na poduzetnički način. Oni trguju i rado idu trbuhom za kruhom.

Ti poduzetni intelektualci vrlo brzo mobiliziraju svoje neznanje i koriste ga tako često, da je esprit d’escalier jedino što preostaje onima koji produciraju suvisle tekstove. Kao da smo u različitim vremenskim zonama: dok ja počnem ozbiljnije istraživati neku temu, javni ju je i mobilni intelektualac već preskočio i počeo o njoj vrlo glupavo pričati. Sustavno i ozbiljno bavljenje malim brojem tema traži ukorijenjenost u tim temama, ne trpi stalne izmjene fokusa i površne zaključke.

Tamo gdje se ljude i njihov rad želi učiniti pokretljivim kao novac, sve se počinje gledati transakcijski i novac, posve očekivano, izbija na prvo mjesto. On određuje smjer kretanja. Naknadna pamet bi u tom smislu postala sinonim za pamet uopće jer bi uvijek dolazila naknadno, suviše kasno. Bezglava jurnjava koju je postalo trendi zagovarati, predstavlja ozbiljan problem, raslojavanje društva je već nastupilo – vraćamo se u razdoblje kad ljudi nisu imali ništa za izgubiti, kad se trgovalo njihovim životom, i razmještani su tamo gdje ih je novac tražio. Kao da smo bačeni u igricu Monopol, a nikakvo kritičko razmišljanje o Monopolu nije dobrodošlo. Samo novac koji je posve lažan, i ljudi koji vrijede manje od njega – u stalnoj razmjeni između nekoliko vrlo pohlepnih ruku. Takvim rukama naknadna pamet ne može ništa.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: