Vrata univerzuma T. Gromače

27 velj.

Sjetimo se na trenutak Tatjane Gromače iz razdoblja kad je ironično pitala: Nešto nije u redu? Bila je novi glas hrvatske pjesničke scene, glas koji je značio mnogo i kolegama pjesnicima, i nama koji smo tek trebali početi pisati. Dvanaest godina kasnije, Gromača umjesto ironične poezije piše Božansku dječicu (Fraktura, 2012), knjigu koja je od ironije udaljena svjetlosnim godinama. Nešto nije u redu, mislila sam dok sam čitala njezin novi roman. Nešto ozbiljno nije u redu.

Nemojte da vas zavara pohvala Bore Ćosića, štampana s unutarnje strane korica. Formulacija „majušno remek-delo“ definitivno nije pozitivna. Taj deminutiv koji se krije u riječi „majušno“, daje naslutiti distancu, visinu s koje Ćosić o knjizi „prijateljski“ govori. Ipak, nema mjesta za suosjećanje prema autorici jer se na isti način pripovjedačica Tatjane Gromače obraća čitateljima – s visine, sveznadarski.

Roman je podijeljen u četiri glave, od kojih je samo prva u redu. U prvoj sam uživala. Čitala sam i čitala i onda došla do nesretne sintagme „vrata univerzuma“. Fragment druge glave locira i dijagnosticira izvorni problem zbog kojeg je lik u romanu, lik majke, inače mentalne bolesnice, poludio:

„Njena je bolest došla otuda što su joj liječnici jednom davno izvadili vrata univerzuma. Kad se ženi odrežu vrata univerzuma, ona umre, bez obzira na to što je još fizički živa. Liječnici o tome tako ne razmišljaju, zato nasilno režu vrata univerzuma ženama. Nakon toga one ostaju tužne i potištene, vjeruju da su bezvrijedne jer im je njihova najveća dragocjenost, ono po čemu su bile žene, i ono odakle je pristizao sav život, silom odrezano. Liječnici misle da ako nešto odrežu ljudskom biću, ono će tad biti zdravo, no to je krivo. Nikad se ništa nije izliječilo rezanjem, samo se skratilo i smanjilo ono što je negdje iskočilo zato jer je trebalo pomoć, ljubav, razumijevanje i praštanje.“

Zbog ovakvih beletrističkih pasusa/lapsusa gotovo da se možemo složiti s Platonovom osudom pisaca: dobar pisac ne mora znati ništa o onome što piše i svejedno može djelovati uvjerljivo, svejedno može kod svojih čitatelja inspirirati moralno i politički upitne reakcije. „Vrata univerzuma“ i spisateljski humanizam koji bi mogao opovrgnuti Platona – nemaju ništa zajedničko. Kad govori o uklanjaju ženskih reproduktivnih organa kao o ženinoj smrti i poistovjećuje „suštinu“ žene s tim što je iz nje kirurški izvađeno, da li zbog raka maternice ili neke druge bolesti – Tatjana Gromača gazi po humanizmu, po ženama, po svojim čitateljima, gazi po vlastitom pisanju.

Zanimljivo je da je kritika poeziju Radenka Vadanjela, bračnog partnera Tatjane Gromače, kritizirala upravo zbog motiva sjemena, rodnice, mufa, muškog uda – jer ti motivi narušavaju sliku o emancipiranom pjesničkom jeziku suvremenih pjesnika. S druge strane, Božansku dječicu svi hvale, iako Gromača očito barata istim pojmovima, istim imaginarijem. Nešto, dakle, nije u redu.

Ova je razlika u kritičkoj recepciji vrlo indikativna. S jedne strane imamo konsenzus o tome što je faux pas u poeziji danas, ako bismo je željeli smatrati suvremenom. Samo dakle, bez otvoreno patrijarhalnih jezičkih atavizama. Kurac se, dakle, više ne spominje, samo je impliciran u načinu na koji se priređuju antologije, čitanke i ostali izbori. Međutim, ukoliko žena preuzima iste motive, veliča reprodukciju, banalizira muško-ženske odnose, onda se to ne smatra problematičnim. Važnije je, dakle, što Gromača alegorijski obrađuje nategnute odnose između Hrvata i Srba devedesetih, nego što ženu izjednačava s jajnicima jer međunacionalna mržnja više nije cool, ali mizoginija još uvijek jest. Zamislite uostalom, kakva bi reakcija književne kritike bila da je kojim slučajem o histerektomiji kao smrti žene pisao Vadanjel ili neki drugi pisac, umjesto Gromače – spisateljice?

Problem nije, međutim, samo Gromačin amaterski obračun s medicinom, koja umjesto „ljubavlju, razumijevanjem i praštanjem“, stvari liječi kirurški, već i s mistificiranjem mentalne bolesti kao božanskog i umjetničkog nadahnuća. Gromačina uporna, tvrdoglava naratorka čitavo vrijeme inzistira na fiziologiji žene kao njezinom rodnom utemeljenju, a mentalne bolesti umjesto s glavom povezuje s genitalijama. Takvih se asocijacija ne bi posramili ni liječnici-astrolozi koji su uporno, stoljećima pokušavali pokazati kako je ženski karakter usko vezan uz njezin reproduktivni sistem, a ne uz mentalne procese.

Gromača kao da je krenula na duhovnu obnovu i otkrila Duh Sveti koji kod žena cijeni upravo ta nesretna „vrata univerzuma“. Nakon prvobitnog čitateljskog šoka, počela sam Božansku dječicu shvaćati kao osobnu uvredu nanesenu svakoj ženi koja vlastite genitalije ne smatra jedinim konstitutivnim dijelom svoga tijela. Uvreda je još ozbiljnija kad znamo da je Gromača problematične dijelove romana zakamuflirala pričom o nacionalnoj i ratnoj netrpeljivosti spram Drugoga.

Ukratko, kao što me svojom prvom knjigom pjesama Tatjana Gromača pridobila kao čitateljicu, na isti me je način Božanskom dječicom izgubila. Čini se bespovratno.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: