Isti vazduh

5 srp.

Posudila sam preko ljeta nekoliko knjiga koje bih voljela pročitati. Jedna od njih je prepiska Rilkea, Marine Cvetajeve i Borisa Pasternaka iz 1926. godine. U jednom od pisama koje je Pasternak poslao Cvetajevoj, pjesnik kaže: „Dozvoli mi samo da povjerujem da udišemo isti vazduh i da volim taj zajednički vazduh. Da sam tu rečenicu pročitala prije par godina, ne bih se pretjerano njome zamarala. Danas mi se, međutim, neprestano vrti po glavi.

Nisam od svih posuđenih knjiga slučajno spomenula baš nju. U zadnje sam vrijeme suočena s izjavama različitih analitičara, izjavama političara i kolega pisaca, izjavama koje jasno poručuju da za autorstvo više nema mjesta. Na ovogodišnjem je Subversivu, na primjer, književnica Ivana Sajko rekla kako su radnici važniji od pisaca. Gledala sam oko sebe začuđeno, nije mi bilo jasno kome ona to govori. Radnika nije bilo nigdje. Obraćala se autorima.

Uostalom, postalo je pomodno pljuvati po pisanju, po bilo kakvom intelektualnom radu zapravo. Recesija je samo izgovor. Humanistika jednostavno više nije u modi jer umjesto čovjeka, centralno mjesto zauzima novac. Interesi onih koji ga imaju nalažu da se bilo kakav napor da čovjeka vratimo na mjesto subjekta – osujeti. Da bi se to postiglo, treba dokinuti ideju zajedničkog ljudskog iskustva. Treba, dakle, izbrisati literaturu koja to zajedničko iskustvo prenosi.

Boris Buden je, na primjer, gostujući nedavno u emisiji Nedjeljom u dva, uporno objašnjavao koliko je važan kontinuitet ljudskog iskustva. Ne treba samo računati s osobnim iskustvom, već i s onim što su iskusili drugi, oni koji su živjeli prije nas. Činjenica da nešto možemo smjestiti u širi kontekst, a ne samo u okvir onoga što smo sami doživjeli, djeluje oslobađajuće jer nas prije svega educira i omogućava nam da probleme sagledamo komparativno, kroz povijest.

U tom su smislu Rilke, Cvetajeva i Pasternak moji suvremenici, jednako kao i Buden, ili kao nesretna Ivana Sajko. Kad Pasternak kaže „isti vazduh“, on govori o zajedničkom iskustvu. Ne samo pjesničkom, već i iskustvu povijesti i njezinog ponavljanja. Da bismo to ponavljanje uočili, da bismo ga detektirali, vazduh mora biti isti. Ne čudi stoga lobiranje protiv humanističkih znanosti. Vrijednosti koje humanistika propagira ne idu najbolje uz vrijednosti koje diktira novac. Ako novac želi zadržati prvenstvo u odnosu na ljude, treba ih izolirati jedne od drugih, napraviti, dakle, sve suprotno od onoga što književnost radi.

Uzmimo na primjer inicijativu Googlea da se svako pretraživanje internetskog sadržaja – personalizira. Ono što bih ja vidjela kao rezultate pretrage, ne bi bilo ni slično onome što bi se pokazalo nekome drugom. Ukratko, vazduh više ne bi bio isti: svatko bi disao zasebno. Ne znam kako je s vama, ali mene takve stvari užasno plaše. Jedno je personalizirati izgled stranice, nešto posve drugo – njezin sadržaj. Ako imamo na umu da je književnost, bez obzira na različite formalne odlike pojedinih djela, neksus cjelokupnog ljudskog iskustva, postaje jasno zbog čega predstavlja prijetnju korporacijama koje sustavno rade na tome da taj neksus razbiju.

Pasternak dalje, u istom pismu Cvetajevoj, piše: „Uvijek ista usamljenost, isti izlasci i tumaranja, isto i iste omiljene stvari u labirintu literature i istorije, i ista uloga. Svi koji ovo čitamo, bili književnici ili ne, možemo prepoznati melankoliju koja se u njegovoj rečenici krije. Melankolija je naše zajedničko naslijeđe: ona je rezultat intelektualnog skepticizma, nezadovoljstva koje proizilazi iz nepravičnog društva, loše ekonomske situacije ili osobne tragedije. Bez obzira kako izgledamo, gdje smo rođeni i na kojem jeziku pričamo, postoje stvari koje nas neraskidivo povezuju s drugima. Bez obzira što korporacije i njihovi lobisti tvrde drugačije, novac nije jedna od njih. Književnost, nasuprot tome, itekako jest.

Jedan odgovor to “Isti vazduh”

  1. Ante 05/07/2013 at 21:49 #

    Ma jel to onaj isti Rilke o čijoj lirici piše Krleža 1930.? U eseju prije Rilkea Krleža govori o umjetnosti uopće (Podravski motivi).Postoji li razlika između Rilkea i anonimnog ljudoždera koji je oslikao Altamiru? Taj koji ije uzeo ugarak i slikao prizore iz lova, izobilja i sitosti zapravo je od dvonožca stvorio čovjeka. Pa slićno radi Rilke .I manje više umjetnici danas.No stvar je očito u toljagi. Zamišljam altamirskog slikara suviše slabašnog da vija toljagom. Slikao je slabašan i možda bolestan, uplašen i očajan (nema umjetničkog djela bez očaja), da ga ne pojedu.Ništa se nije promijenilo od Altamire do danas. Možda malo tehnologije pa ne moramo ubijati pojedinačno.
    Konaćno nismo li mi u Hrvatskoj mogli birati iizmeđu pjesnika i generala. Izabrali ismo generala i oni oni drugi imali su generale. I koljačina je mogla poćeti.
    I zato ja koji sam čitavi život radio na razvoju toljage sve veće i ubojitije kažem umjetnost je i danas bitna da marem malo ostanemo ljudi.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: