Na zapadu

Na slici: Zija Dizdarević. Hercegovac, ali navodno nije govorio hrvatski. Kazna – naplaćena.

Ono što je Cioran rekao za sebe, važi i za mene: moja sposobnost da budem razočarana nadmašuje moje intelektualne sposobnosti. Gdje god da odem, uvijek me nešto nervira. Tuđa me glupost vrlo brzo pronađe. Ukratko, nigdje nemam mira, pa čak ni u Republici Hrvatskoj.

Posljednjih par mjeseci sam pokušala aktivnije pobjeći iz vlastite kože: umjesto literature i notesa, počela sam skupljati kozmetiku, odjeću – počela sam razmišljati kako da što manje razmišljam o politici, književnosti – kako da se što manje razočaram. Nažalost, dar za nesreću preživljava svaku šminku, pa i onu najkvalitetniju. Sve i da živim na Marsu, okružena ogledalima i korektivnim puderom – do mene bi došle loše vijest o razbijanju dvojezičnih tabli u Vukovaru, priča o referendumu koju je pokrenula homofobna inicijativa „U ime obitelji“ ili ovaj prijedlog Matice hrvatske da se zakonski zaštiti hrvatski jezik kažnjavanjem svakoga tko ga u RH ne govori.

Sjećate li se kad je ono Nino Raspudić jadnikovao kako je desnica na margini, kako je „represivni, nacionalistički, klerikalni kontekst“ izmišljen? Raspudića sam pokušala tekstualno opovrgnuti, ali stvarnost to ipak čini bolje od mene.

Trenutno je u Hrvatskoj na vlasti koalicija socijaldemokratske aka „lijeve“ orijentacije koja sprovodi politiku desnog centra. S tim da je i ovaj centar – također desno. Počelo je tako što seksualni odgoj nije uveden u škole. Crkva se za to pobrinula. Kad je Vlada popustila oko toga, onda je desnica počela tražiti još više. Sad, na primjer, traži da se ćirilica ne koristi – pogotovo ne u Vukovaru koji treba proglasiti mjestom posebnog pijeteta. Matica hrvatska upravo istupa sa zahtjevom da se latinično pismo zakonski proglasi jedinim dopuštenim i službenim pismom hrvatskoga jezika, što je povijesno falsifikatorski, ali znamo već jako dobro koliko desnica voli revizije jer je povijest ne pokazuje baš u najboljem svjetlu. Znate ono: progon i ubijanje pripadnika nacionalnih manjina i političkih protivnika u koncentracionim logorima i tako dalje. Klasika.

Donedavno sam tvrdila da je Hrvatska sekularna država, ali to više ne mislim. Evo zašto. Malo je ljudi spremno poput Željke Markić odvojiti toliko vremena i energije da promovira mržnju protiv queer zajednice koja ne ugrožava nikog, ponajmanje Ustav RH i brak između muškarca i žene. Malo je Hrvata, bez obzira što se čini drugačije, spremno aktivno mrziti bilo koga. Problem je što mržnja čija je Markić glasnogovornica – ima institucionalnu podršku Crkve, vladajuće koalicije, opozicije, Ustavnog suda i grada Zagreba. Mržnja ovog kalibra košta. Ono što je predstavljeno kao građanska inicijativa da se referendum raspiše, to uopće nije jer su građani najčešće posve inertni. Ako nekoga i mrze, mrze ga pasivno-agresivno, prije svega jer nemaju dovoljno novca da svoje stavove promoviraju javno po medijima. Građani najčešće šute, osim ako iza te njihove privatne mržnje ne stanu državne institucije kao što je slučaj bio devedesetih. Iza Markić netko, dakle, stoji jer sama ne bi dogurala ovako daleko.

Ne govorim ovo zbog toga što imam gay prijatelje i mislim da će posljedice ovog referenduma po njih biti katastrofalne, a svi znamo da hoće, već zato što sam imigrantkinja, pripadnica nacionalne manjine i ljevičarka. Govorim ovo zbog sebe jer razlike između seksualnih i ostalih manjina – nema. Zakon bi trebao služiti kao zaštitni mehanizam koji bi onemogućio da se većina iživljava na onima koji nemaju dovoljan broj glasova da se zaštite, a ne obrnuto – da štiti većinu od ljudskih prava manjina. Država u kojoj se dio građana mora brinuti za vlastitu sigurnost jer „pogrešno“ govori, piše ili voli – nije sekularna, a država koja nije sekularna – nije dobro mjesto za život.