Humptyju Dumptyju se ne da

Ebola je trenutno u Španiji ono što su kod nas u svibnju bile poplave – ozbiljan problem kojem se ne nazire kraj. Zaražena virusom ebole, medicinska sestra Teresa Ramos zadnjih se dana bori za svoj život u madridskoj bolnici Carlos III, a stotinjak je osoba s kojima je u međuvremenu bila u direktnom kontaktu pod prismotrom. Suprug joj je u izolaciji, a obiteljskog su im psa vlasti uspavale, iako nije pokazivao nikakve znakove zaraze.

Stvar koja povezuje poplave koje su proljetos zahvatile dio Srbije, Bosne i Hrvatske i aktualno izbijanje zaraze u Španiji, ono što je širenje ebole i katastrofalne poplave u prvom redu i omogućilo, jest politika u njihovoj pozadini – politika arogantne vlasti u potpunosti desenzibilizirane za probleme vlastitog glasačkog tijela. Posljedice koje spomenuta politika ima po ljude, njihovu imovinu i živote, konkretan su rezultat nastojanja vlasti, kako španjolskih, tako i ovih „naših“, da privatni interesi uvijek budu (i ostanu) u prednosti u odnosu na javne. I to zato što ti privatni interesi direktno pogoduju ljudima na vlasti, ljudima koji su izabrani da zastupaju druge, a koji zapravo zastupaju sebe i krupni kapital s kojim svojim političkim djelovanjem postaju jedno.

Da bismo našli dokaze bahatosti političara, ne moramo kopati duboko. Krenimo od incidenta koji je ovaj moj tekst započeo. Španjolska je vlada dvojicu svojih svećenika, misionara koji su širili kršćanstvo po zapadnom dijelu Afrike, nakon što su se razboljeli, vratila na liječenje u Madrid, gdje su obojica umrla. Teresa Ramos je, zajedno s kolegicama, posve nepripremljena, imala zadatak očistiti sobu nakon što su iznijeli leš jednog od svećenika. Ramos je, navodno, rukavicom dotakla lice dok je skidala zaštitno odijelo i tako se zarazila. Odmah potom kreće difamacija medicinske sestre jer, kao i svaka druga nesposobna vlast, i ova španjolska mora nekoga okriviti za vlastite propuste.

Sjetimo se samo kako su zbog šteta nastalih klizištima bh vlasti okrivljivale ljude jer su kuće gradili nepropisno ili premijera Zorana Milanovića koji je radio to isto, ali s druge strane Save. Ili srpske vlasti koje su za zakašnjelu evakuaciju Obrenovca okrivile Obrenovčane, kao da je ljudima bilo u interesu izgubiti život i svu imovinu. Ex-yu javnost je tad, kao što je i španjolska sad – bila ujedinjena. Odmah je bilo jasno da su posljedice poplava mogle biti izbjegnute da se blagovremeno reagiralo, da su službe civilne zaštite bile osposobljene i naučene reagirati, da je bilo dovoljno novca u državnom proračunu za njihovu obuku i potrebnu opremu. I to novca koji je trebao biti tamo, ali ga, nekim čudom, vlasti nikako nisu mogle naći. Koliko je samo madraca Milorad Dodik morao pregledati zajedno s Aleksandrom Vučićem, koliko su samo jastuka Izetbegović, Radončić, Lagumdžija i Čović morali protresti da javnost vidi makar siću! Javni je novac nestao u privatnim džepovima, a posljedicu toga osjetila je upravo javnost koja je novac za civilnu zaštitu redovito izdvajala od svojih mizernih plaća.

Što se dogodi kad se proračunski novac koristi nenamjenski da pokrije budžetske rupe nastale dugogodišnjom, sustavnom krađom? Potop biblijskih razmjera. Nažalost, ljudi najčešće reagiraju kad je već kasno jer se ne obaziru na kriminalne radnje čije posljedice nisu odmah „vidljive“ i jasne. Kao, na primjer, na uništavanje javnog školstva i javnog zdravstva. Što se dogodi kad se proračunski novac koristi nenamjenski da pokrije budžetske rupe nastale dugogodišnjom, sustavnom krađom? Epidemija ebole. Politika štednje koju su Španjolskoj nametnule strane (uglavnom njemačke) banke – uništile su javno zdravstvo. Strani je kapital stavljen iznad zdravlja građana jer, kao desničarska stranka, PP (Partido Popular) bankarski profit cijeni više od zajedničkog dobra, i to krijući se iza domoljubnih parola. Baš kao i Hrvatska demokratska zajednica.

No da se razumijemo, ni socijalisti nisu ništa bolji. Zapatero je, pritisnut recesijom, utabao put svom nasljedniku Rajoyu politikom koja je bila daleko od socijalističke. Isto kao što vlada Zorana Milanovića radi na tome da otvori put Karamarku koji će samo završiti ono što je SDP započeo – potpunu propast javnih institucija i sekularne države. Bitne razlike između toga kako se strani kapital i domaća radna snaga tretiraju kad su na vlasti lijevi ili desni – više jednostavno nema jer su obje opcije u službi novca, a ne ljudi koji ih svake četiri godine biraju.

Tome najbolje svjedoči činjenica da Hrvatska nije spremna za pandemiju ebole jer nema bolničkih uvjeta za potpunu izolaciju pacijenata koja je prijeko potrebna. Hrvatska nije spremna kao što to nije bila ni Španjolska: bez ulaganja u javno zdravstvo, zdravlja ne može biti. Ukoliko je javnost prepuštena na milost i nemilost privatnim institucijama koje također, kao i vlast, služe kapitalu, a ne javnom dobru – što drugo javnosti preostaje nego da se povije u kutu i umre? Doista, što će biti s ljudima koji si ne mogu priuštiti privatiziranu zdravstvenu uslugu? Činjenica da medicinsko osoblje javnih bolnica ne može reagirati na pandemiju jer je financijski onesposobljeno da djeluje, ne ostavlja previše prostora za optimizam. Španjolski stručnjak za mikrobiologiju Fernando Rodríguez Artalejo tek sad najavljuje tečajeve za medicinare, policajce i vatrogasce. Tek sad, nakon što su, potpuno nespremni, dovezli dva teško bolesna svećenika iako je osoblje bolnice Carlos III upozoravalo da nema uvjeta za njihovo liječenje. Paradoksalno, bolnica je prethodno bila opremljena za najekstremnije slučajeve, ali se zbog proračunskih rezova puno toga morala odreći, uključujući i izolacione sobe koja bi joj sad dobro došla.

Liječnik Javier Rodríguez, savjetnik za još-malo-pa-privatni madridski Dom zdravlja, narugao se smrtno bolesnoj Romero, rekavši kako za oblačenje zaštitnog odijela ne treba diploma i nazvao je lažljivicom, ali dvojicu svećenika koji su ugrozili medicinsko osoblje nije ni spomenuo. Nevjerojatno je da liječnik smrtno bolesnu osobu bez imalo suosjećanja može vrijeđati na takav način. S obzirom da PP radi na tome da zdravstvo u potpunosti privatizira, cinične optužbe na račun Terese Romero zvuče još gore. Ne samo da vlast ne priznaje krivicu, a odgovorne osobe ne daju ostavke, već ženu koju su zbog vlastite nekompetencije izložili životnoj opasnosti, čiju su obitelj rasturili, čijeg su psa posve nepotrebno ubili – optužuju za propuste koje su sami napravili. Nije posao medicinske sestre tumačiti protokol, voditi računa o tome ima li bolnica dovoljno novaca i uvjete za rad. Nije posao medicinske sestre voditi državu i brinuti se za zdravlje svih njezinih građana. Ali kad imate potpuno nesposobnu vlast, posao medicinske sestre postaje sve osim onoga za što se školovala. Tako i kod nas: svi bismo trebali znati sve da potegnemo umjesto onih koji za vođenje države dobivaju masne pare.

Poplave su bile jezivo iskustvo koje će se ponoviti jer nema ulaganja u infrastrukturu, nema para za građevinske dozvole, nema para ni za što osim za bezobrazno visoke plaće političara koji ne rade svoj posao. Kad im nestane novaca, političari potegnu iz naših džepova, a kad ih imaju previše – onda ih stavljaju na tajne račune i čuvaju za dane kad će, kao što je bilo sa Sanaderom, morati bježati preko grane. Ne znam samo gdje planiraju ići jer zemlje, zahvaljujući njihovom predanom radu, počinju nalikovati kao jaje jajetu: sve su redom razbijene i teško da ih bilo tko može ponovno sastaviti.