Ne daj se, Arsene

25 kol.

Ne daj se, Arsene govor je koji sam održala na današnjoj komemoraciji Arsena Dedića u Hrvatskom društvu pisaca.

Znam da se puno mojih vršnjaka na socijalnim mrežama s pravom pitalo što feministica ima tražiti na komemoraciji Arsena Dedića, kantautora čiji su tekstovi vrlo često školski primjer toga kako ne treba pisati o ženama i romantičnoj ljubavi. Stvar je u tome da je zajedno s Desankom Maksimović, Jacquesom Prévertom i Vaskom Popom, Arsen Dedić bio prva poezija s kojom sam se kao dijete susrela u obiteljskom domu. Šesto izdanje Broda u boci doslovno me pjesnički odgojilo. Ne mislim pri tome na Ne daj se, Ines, koja je hrvatski pandan Prévertovoj Barbari, i koja je već osamdesetih bila sentimentalna zaostavština prošlih vremena koju nisam mogla intelektualno razumjeti, već na one pjesme u kojima je Dedić bio ironičan i duhovit i koje su i danas jednako aktualne i zabavne.

Krajem devedesetih bila sam opsjednuta Arsenovim pločama i neprestano sam slušala pjesmu Vlakom prema jugu. Ta je stvar nudila savršen eskapizam nakon iscrpljujućih ratnih godina. Drugi su klinci slušali Backstreet Boyse i Nirvanu, ja sam vrtila stare jugoslavenske šlagere i Toma Jonesa jer tad jesam postala nostalgična i to za jugoslavenskim modernizmom, natapiranim frizurama, mod haljinama, Gabi Novak, ekstravagantnom i sjajnom Josipom Lisac: u „tranziciji“ smo izgubili uređeno društvo i dobili estradnu zabavu koja nas je degradirala do te mjere da su i Dedićevi najproblematičniji tekstovi zvučali kao himne trećeg feminističkog vala.

Arsena Dedića nisam, dakle, nikad doživljavala kao neprijatelja, već kao važno ime neprovratno izgubljenog društva koje je bilo urbanije od onog koje su nam u amanet ostavile devedesete. Preko tekstova koje je pisao za druge izvođače, u suradnji sa stranim kompozitorima, Dedić je jugoslavenski i hrvatski kulturni prostor povezao sa cijelom Europom, posebice s Francuskom i tamošnjom šansonijerskom tradicijom. S obzirom da te veze sa svijetom koja nas je deprovincijalizirala više nema, nije teško razumjeti zašto je Dedićev glazbeni opus toliko važan i hvale vrijedan. Zbog toga danas stojim tu pred vama: da kažem da tu činjenicu ne možemo zaboraviti ni mi mlađe slušateljice i slušatelji koji nismo najbolje poznavali jugoslavenski kulturni kontekst u kojem je Arsen Dedić započeo svoju karijeru i dosegnuo njezin vrhunac. Jasno mi je da će se starije generacije Dedića prisjećati anegdotalno, plastičnije, ali mi ga mlađi kao kantautora možemo doživjeti isključivo preko popularne kulture u kojoj će zajedno sa svojim suvremenicima nastaviti figurirati kao važno ime bez obzira na to što više nije s nama.

No Arsen, naravno, nije bio samo pjevač i tekstopisac, već i izvrstan pjesnik. U prvom je redu, zapravo, bio pjesnik, iako ga internet, ali i oni koji nisu na njemu, ipak najradije pamte kao kantautora ljubavnih pjesama sa sladunjavim glazbenim aranžmanima. Miroslav Mićanović i Zvonimir Mrkonjić uvrstili su ga u svoje antologije suvremenog hrvatskog pjesništva. Dobio je Goranov vijenac za životno djelo. No čini mi se da je razgovor o Dediću kao pjesniku ostao površinski i da su u antologije ulazili većinom njegovi stihovi koji su tonom nalikovali onome što su pisali krugovaši i razlogovci, dok su njegova najbolja ostvarenja bili šaljivi, nepretenciozni kritički komentari – šlagerski u pravom smislu te riječi: Provincijsko kino, Balada o prolaznosti i sl. Kad je prije koju godinu nastupio u Lukovdolu na svečanom otvorenju Goranovog proljeća, na skromnu se drvenu binu popeo tek s mikrofonom i sintisajzerom. Nastup je bio nepretenciozan i neposredan, bez ikakve pompe i ukrućenosti što me pomalo iznenadilo. Činilo se da bi s lakoćom mogao nastupiti i na kakvoj maturalnoj večeri u režiji Sofije Coppole pod ružičastim, prigušenim svjetlima i balonima zakačenim za strop. Žao mi je što taj nastup nitko nije snimao jer je Dedić improvizirao pjesmu Zaboravlja se, aludirajući na svehrvatski zaborav Jugoslavije. Iza njega na zidu bila je slika Ivana Gorana Kovačića što je, sad kad o tome razmišljam, sretan detalj, jer su ta dva pjesnika lice i naličje iste poezije – one koja tegobu piše s lakoćom, a radost ne uzima zdravo za gotovo čak i onda kad zvuči najnonšalantnije.

Htjela bih na kraju reći kako sam vidjela na internetu da ljudi potpisuju peticiju da se Pleso umjesto u Franju Tuđmana preimenuje u Arsena Dedića, ali mislim da bi najbolje bilo poslušati pjesnika:

kad me u vreći s topovskom kuglom
spustite u bezdan, u vodu
nek ne nosi ulica moje ime
dajte ga nekom brodu.

Taj bi pjesnički brod, kad bi doista postojao, morao biti i dirljiv i zabavan istovremeno jer je i ono što nam je ostalo od Arsena Dedića takvo. Postoje uostalom plovidbe koje lako zaboravljamo, brodovi koji brzo potonu. Arsen nije jedan od njih.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: