Tekst je izvorno bio objavljen prije pet godina u časopisu Severni bunker, u broju posvećenom strahu. Čini mi se da bi mogao biti zanimljiv jer se moj strah od službenika zadnjih dana ponovno potvrđuje, tuđim iskustvom doduše.
Fufufu je japanska onomatopeja za podli smijeh. Obično se koristi u mangama, ali kada ga prevedemo na naš onda je to smijeh kojim se najuspjelije mogu smijati carinici, vladini službenici, političari – ljudi kojima takav smijeh najbolje pristaje. Zašto sam spomenula to fufufu naših vođa i njihovih sluga? Zato što se šaljiv prizvuk koji on ima u japanskim mangama posve gubi kada ga smjestimo u naš kontekst. Kod nas se s fufufu smije samo od srca. Nikad iz šale.
Dok sam bila u Rumuniji posjetila sam, između ostalog, i rodno selo Emila Ciorana, poznatog rumunjsko-francuskog pisca. Slikala sam se s prijateljima ispred njegove rodne kuće, pored njegove glinene i pomalo neugledne biste. Dok sam tako stajala, imala sam osjećaj da bi najprimjerenije bilo u sebi izgovarati njegove Silogizme gorčine jer bili smo na mjestu koje je trebalo slaviti Cioranov lik i djelo, a umjesto toga dobili smo jedno veliko, glasno fufufu. Bista u boji gline? U ulici koja ne nosi njegovo, već ime njegovog oca, lokalnog prote? U kulturnoj politici Rumunije očito nije bilo mjesta za lijepe riječi, intelektualni skepticizam – samo za jedno podmuklo fufufu koje se može tako često čuti na prostoru Balkana. Krenuli smo iz Zagreba, stigli u Rašinari, išli kroz istočnu Srbiju i svugdje se osjećali isto – kao kod kuće.
U jednom od svojih dnevničkih zapisa, Cioran kaže: Rođen sam u narodu robova; u tome treba tražiti izvor nevjerovatnog straha što ga osjećam pred autoritetom, svakim autoritetom, kakav god bio. Čim vidim čovjeka u uniformi ili iza šaltera, to jest nekog službenika DRŽAVE, postajem bespomoćan. Vratila sam se toj bilješci jer je, kao i 1963. kada ju je Cioran napisao, danas ona itekako aktualna. Je li se šta promijenilo? Jest, političko uređenje na prostoru bivše Jugoslavije i Rumunije. Jedna se zemlja raspala, druga se integrirala u EU. Ali, fufufu je ostao!
Na rumunjskoj smo granici imali susret s korumpiranim carinikom koji si je strpao deset eura u džep. Maltretirao nas je s osmijehom. Rekao je: dobro, pustiću vas iako niste platili vinjetu na ulasku samo zato što je vaš Hajduk izgubio od našeg Dinama. Prethodno je tražio 300 eura. Na ulasku u Rumuniju, na toj istoj granici, sedam dana ranije, uvrijeđeno smo konstatirali kako nije fer da su Rumunji ušli u EU, a granični im je prijelaz u tako derutnom stanju. Pa Hrvatska i Srbija su sto puta bolje! Znali smo da nisu – fufufu zvuči isto kod svih carinika i pograničnih policajaca. To sam isto fufufu čula i na varšavskom aerodromu, a Slovenaca se toliko bojim da se ne bih ni usudila ući u Europu s njihove strane! Ne mogu to objasniti, ali čim se približim granici, noge mi se odsjeku. Uvijek mislim kako, iako nisam lopov, taj autoritet kojem pokazujem svoje isprave zna nešto čega ni sama nisam svjesna.
Često sanjarim o tome kako će mi se pružiti prilika da budem neposlušna, ali u trenutku kad trebam taj neposluh pokazati sva drhtim od straha. Službenik je tu jer ima moć. Ja sam tu da tu moć potvrdim. On meni daje svoje fufufu, ja odgovaram strahom i tako u nedogled. I nije samo riječ o prelasku granica. Čovjek ima osjećaj da mora opravdati svoje postojanje pred bilo kojim službenikom.
Ponekada pomislim kako su me roditelji fino odgojili samo kako bih mogla preživjeti birokrate i susrete s različitim autoritetima. Nasmijana, čak i kada mi nije do toga – dajem autoritetu do znanja da ne predstavljam nikakvu opasnost: u mangama fufufu često prati seksualno iskorištavanje, pa se u skladu s tim i kod nas valja dobro namjestiti. Možda upravo ta praksa, a ne seksualni odgoj, najbolje sprema žene za brak. U tom braku autoriteta će biti mnogo i svi će oni biti službenici: od matičara, preko službenice MUP-a koja udara pečate i stavlja potpise, pa do službenika u poreznoj upravi. U tim lutanjima po različitim ustanovama dijalogiziraju jedino njihov autoritativni smijeh i moj strah. I doista, sve što im kažem, kažem da preživim.
Na ulasku u Rumuniju, dok smo čekali da prijeđemo srpsko-rumunjsku granicu, bila je noć i vrijeme je bilo užasno. Dunav nas je zapljuskivao i imala sam osjećaj da se brana koju prelazimo ljulja kao da je od karata. Pitala sam se kako je bilo prolaziti kroz Gvozdena vrata dok je Ceausescu bio na vlasti. Ako je to sad tako jezivo iskustvo, kako je tek bilo kada su ljudi umjesto deset eura davali puno, puno više? Nekoliko je automobila s rumunjskim registracijama pokušalo granicu prijeći preko reda. Ispred nas je u automobilu bio švercer koji je svaki čas izlazio iz auta i ulazio na zadnja vrata, kao da je nešto premještao. Na kraju je otvorio gepek u kojem su bili samo jedna dječja lopta i crveni balon. Pružio je ceduljicu cariniku i ovaj ga je odmah pustio dalje. Taj je dogovor između carinika i švercera bio dvostruko fufufu namijenjeno meni i ljudima koji su sa mnom bili u autu: od toga me uhvatio još veći strah.
Nakon tog ulaska u Rumuniju koji je više nalikovao ulasku u Mordor nego u zemlju Europske unije, ispostavilo se da je unutrašnjost daleko pitomija od graničnog prijelaza. Taj sam nesrazmjer opravdala upravo službenicima s kojima na proputovanju Rumunijom nismo imali nikakvog dodira. Družili smo se s prijateljima i ljudima koji poput Ciorana, poput mene, drhte od pomisli na birokratsku neman. Jer nitko od nas nije junak, svi smo preplašeni kad država zine i traži još. Možda strah ne bi bio tako jak kad bismo od birokracije dobijali nešto zauzvrat, kad bi država bila tu za nas, a ne obrnuto. Da su nas naučili kako je fufufu zapravo samo jedno balkansko, šaljivo buahahaha, i da je Vlad Tepes, kojeg povijest svako malo na Balkanu uskrsne pod drugim imenom, zauvijek pokojni – možda bismo se napokon, možda bih se napokon – mogla opustiti i prestati plašiti.
No, taj zlokobni, cinični smijeh nije rezerviran samo za političku elitu, on koristi i građanstvu koje se nikada ne smije samo sebi, ali zato uvijek rado prstom, a onda i smijehom upire u druge. I toga me, također, strah. Jer kada državni službenik dođe kući, skine svoje odijelo, njegovo fufufu, njegov osjećaj nadmoći i njegova želja da služi – ne nestaju. Njegova uniforma snosi dio odgovornosti, ali i bez nje – to je čovjek koji vam može utjerati strah u kosti, a prilika za demonostriranje moći, nažalost, kod nas nikad ne nedostaje.
U carstvu melanholije 