Zid samotnog šetača

23 svi.

Organized, Christopher-David-Ryan

Kad me Neven Ušumović pozvao da govorim o zidu, odmah sam pristala, naivno misleći kako je tema dovoljno općenita, dovoljno moja da se mogu s njom šaljivo uhvatiti u koštac. Napisala sam nekoliko pjesama oko motiva zida, obilato koristim fraze „glavom kroz zid“, „glavom u zid“ i „pričati zidovima“, velika sam ljubiteljica Humptyja Dumptyja, ali zid je ipak prepreka s razlogom: neumoljiv u svom negativnom značenju, odmah me natjerao da se pozabavim samom sobom i teškom temom izolacije koju ideja zida nužno evocira. Za nas pjesnikinje koje dane provodimo u samotnim maštarijama o metaforama, bitno je to što zid zadržava negativne konotacije i onda kad nije materijalan, kad samo simbolizira prepreku i figurativno razdvaja ljude. S tim da se u vrijeme kad kandidat za američkog predsjednika Donald Trump doslovno želi podizati zidove, kad te zidove i žičane ograde dio Europe također zaziva, sve teže baviti tim metaforičnim zidom jer smo uvijek na korak od toga da doista prođemo glavom kroz njegovu materijaliziranu verziju. Politika zidove brzo gradi, a sporo ih ruši, i jedino što preostaje nama koji se bavimo pisanjem o zidovima, često zapravo protiv zidova – jest da napravimo razliku između onih koji su nam potrebni  i onih koji nikad ne bi smjeli ugledati svjetlo dana.

Iskoristit ću stoga ovu priliku (dok još mogu) da se osvrnem na nevidljivi, figurativni zid koji je Jean-Jacques Rousseau ispisao svojim Sanjarijama samotnog šetača, a koji se također tiče i Spinoze, ali i niza meni dragih autorica poput Anne Marie Ortese, Sei Shonagon, George Sand, Emily Dickinson i svih drugih koje su se svojim „neprihvatljivim“ djelovanjem otuđile od društva. Ono što me nagnalo da za Forum interpretiram Rousseaua moje je vlastito iskustvo zida pred kojim se nužno nađemo ukoliko u javnosti iznosimo nepopularne stavove, ali s obzirom da to iskustvo u Hrvatskoj dijelim s autoricama poput Daše Drndić i Dubravke Ugrešić i ne polažem na njega ekskluzivno pravo jer ono prije svega pripada domeni književnosti koja ga najlakše definira i prenosi, radije sam se okrenula Sanjarijama nego samoj sebi. Teško je, uostalom, odvojiti tuđe misli od vlastitih, odnosno Rousseauovo iskustvo usamljenosti od svog. Upravo je Rousseau, kako Frank Tourner piše, inaugurirao intelektualca koji je uronjen u društvo i oštro ga kritizira, a istovremeno je izvan njega i ne pripada mu. No takav intelektualac nije pravilo, naprotiv. Znamo jako dobro da je danas puno više onih intelektualaca koji se odlično uklapaju u društvo i ne antagoniziraju svoje kolege i javnost. Riječ je o ljudima kojima su ugled i uspjeh puno važniji od nepopularnog kritičkog mišljenja i autorefleksije, a sudeći po Rousseauu – nisu takvi od jučer.

Ugled u društvu Rousseau bez ikakvog ustručavanja veže uz moralni pad i neiskrenost, a međuljudsku interakciju uslovljenu društvenim konvencijama karakterizira kao lažnu, opterećenu prijetvornim istupima u javnosti. Istovremeno, Rousseau spletke svojih progonitelja (enciklopedista, liječnika, svećenika, dogmatičara), zbog kojih je izgubio „naklonost javnosti“, izjednačava s njihovim uspjesima. Uspjeh je po njemu, dakle, također negativna kategorija. Znamo, naravno, da je Rousseau pohodio popularne pariške salone i lako je za pretpostaviti da su „les salons de conversation“ iz 18. stoljeća jedno od mjesta od kojih se on nastojao ograditi Sanjarijama samotnog šetača, želeći si istovremeno tim djelom potvrditi vlastitu poziciju dobrodušne, nevine osobe koja radije razgovara sa samom sobom nego s drugima koji su uglavnom, kao po pravilu, prijetvorni i zli. Pisac već na početku knjige fatalistički prihvaća činjenicu da ne može povratiti naklonost javnosti jer tu javnost vode ljudi koji ga mrze. No čak i kad ti progonitelji umru, piše Rousseau, osuda njegove osobe i djela ostaje: „Pojedinci umiru, ali kolektivna tijela ne umiru nikad“. Paradoksalno, upravo je Rousseau taj koji vlastite neprijatelje pisanjem održava u životu, i to svojim stalnim referiranjem na pogrde i uvrede kojima su ga obasipali te solilokvijima o „braći koja sreću traže samo u njegovoj nesreći“. No taj je književni postupak razumljiv jer su mu za zid koji Sanjarijama gradi lažljivi i loši ljudi itekako potrebni.

PAR-FILOZ-8-Jean-Jacques Rousseau-Sanjarije samotnog šetača_large

Rousseau svoje zabilješke iz šetnji proglašava dnevnikom sanjarija, ali one su ujedno i dnevnik paranoje, apatije i sentimentalnih reminiscencija, dnevnik negativnih osjećanja prema njegovim suvremenicima koji su ga, kako se u prvoj šetnji požalio, jednodušno prognali iz društva i grubo s njim raskinuli sve veze. Rousseau svoje Sanjarije naziva pisanjem za samoga sebe, ali on tim posthumno objavljenim djelom zapravo svodi račune s ljudima koji su ga učinili „ništavnim“. Dok pisac „ustrajno razmišlja o vlastitim duševnim sklonostima“, on ustvari tuguje nad činjenicom da s drugim ljudima „više nema stvarne veze ni pravog druženja“. Stoga je Rousseauov zid izrazito ambivalentan: njegove su karakteristike istovremeno pozitivne i negativne, zavisno od toga smatra li da je taj zid podiglo društvo kako bi ga ostavilo izvan, ili ga je pisac, opterećen manijom proganjanja, osjetljiv na tuđi uspjeh, ugled i zlobu – podigao sam da bi se zaštitio i „uklonio iz svog duha sve mučne predmete“ te se na miru posvetio slasnom razgovoru s vlastitom dušom.

Ta se dvoznačnost Rousseauove samoće ogleda i u njegovim oprečnim iskazima koji često slijede odmah jedan iza drugoga. Autor prvo tvrdi da se dobrovoljno odrekao svijeta i povukao iz društva, a potom se jada kako su ga drugi natjerali da živi sam. Sentiment istovremene napuštenosti i uživanja u samoći provlači se kroz cijelu knjigu. Rousseau osamljenost dakle smatra nametnutim društvenim zakonom, ali i svojom prirodnom sklonošću koju rado, kako sam kaže, koristi da uživa u sebi i vlastitom postojanju. Ovo povlači, naravno, pitanje kako je i je li uopće moguće pomiriti te dvije suprotnosti u istom djelu? Možemo li književno pomiriti ulogu utamničene žrtve i zidom oslobođenog čovjeka, odnosno mogu li zid i samoća koju on implicira istovremeno biti pozitivno i negativno iskustvo? Da bismo pokušali odgovoriti na ovo pitanje, moramo se osvrnuti na važan pojam kojeg se Rousseau dotaknuo u Sanjarijama, a to je pojam laži.

Koliko bismo, piše Rousseau, neugodnih rasprava lako izbjegli kad bismo sebi rekli: budimo uvijek iskreni, što god se zbog toga dogodilo. Stavljajući iskrenost na pijedestal, pisac potom laganje odvaja u dvije grupe: prvu koju čine potpune izmišljotine, koje zapravo nisu laži, već književna fikcija, i drugu koju čine obmanjivanje, klevetanje i prijevare, odnosno laži koje stoje nasuprot fikciji a koje imaju stvarne posljedice jer su izrečene u želji da naude ili nekome priskrbe kakvu korist. Lako nam je, na primjer,  trenutnom, „istinoljubivom“ hrvatskom vladom kontekstualizirati ovu bitnu dihotomiju. Laži koje izgovaraju potpredsjednik vlade, ministrica socijalne politike i mladih ili ministar kulture nemaju vrijednost poučnih basni jer su laži fabularne samo ukoliko ne nastoje stvoriti lažan i varljiv privid iza kojeg se kriju koristoljublje i nečiji interesi. Lažno istinoljublje traži, kako Rousseau upozorava, oprez, jer čak i kad sama neće izgovoriti neku laž, takva će je kvazi-istinoljubiva osoba itekako podržati i raditi na tome da bude općeprihvaćena jer od nje ima itekakvu korist. Doista istinoljubivi ljudi, s druge strane, postojani su čak i protiv vlastitog interesa: ne pokušavaju nikoga prevariti i jednako su, kako Rousseau ističe, vjerni istini koja ih optužuje kao i onoj koja im služi na čast. Da potvrdi ovu bitnu razliku između fikcije i laži, pisac često poseže za slikovitim primjerima iz vlastitog života.

U Sanjarijama Rousseau razloge zbog kojih mu samoća prija iznosi anegdotalno, i uvijek je riječ o bijegu od tuđih laži i prijetvornog ljudskog djelovanja. Ponekad govorimo o incidentima vezanim uz konkretna imena, poput izvjesne gospođe d’Ormoy koja je druženja s piscem iskoristila za vlastiti književni probitak, a određene pasuse koji su izazvali konsternaciju javnosti potom pripisala njemu. Rousseau koristi ovakve slučajeve da prokaže laskanje, izvještačene pohvale i glasine kao loše, ali društveno prihvatljivo ponašanje. Nasuprot tome, taj isti svijet, lamentira Rousseau, smatra ispravnost i iskrenost kao užasan zločin te se žali čitateljima kako se zbog toga svojim suvremenicima činio zlim i okrutnim čak i kad bi njegov „jedini zločin u njihovim očima bilo to što nije lažan i podmukao kao oni“.

Kao posebno okrutan udarac pisac smatra širenje glasine da je umro jer se istovremeno sa širenjem te glasine, kako kaže, radilo na štampanju rukopisa koji su mu lažno htjeli pripisati, očito sa željom da mu u potpunosti unište reputaciju i ime. Ne smijemo, međutim, kako Paul de Man upozorava u svojim Alegorijama čitanja, kao Rousseauovi tumači ponavljati njegove paranoidne geste, pogotovo kad znamo da se njegovi strahovi o budućoj recepciji njegova djela nisu ostvarili. Nismo, kako je autor u Sanjarijama najavljivao, njegovu književnu zaostavštinu dobili tek nakon što je ona prošla kroz ruke onih kojima je stalo da Rousseaua unište. Ta „zajednička zavjera“, ta „ljudska zloba“ u njegovom je slučaju ipak povijesno zakazala. Rousseau kaže doduše, na kraju svoje druge šetnje, da sve mora biti dovedeno u red, i da će njegov trenutak doći prije ili kasnije, što samo potvrđuje da su njegova česta ponavljanja kako je izgubio svaku nadu više stilističke prirode nego što su rezultat potpune malodušnosti.

Podvojenost je općenito bitna značajka Rousseauove poetike. De Man je govorio o dualitetu cjelokupnog Rousseauovog djela koje podjednako čine književnost i politička teorija, ali meni je posebno zanimljivo vidjeti stapanje tog dualiteta, to jest ispreplitanje (auto)fikcije s jasnim političkim porukama u Sanjarijama. Na primjer, izjava o tome kako su mnogi njegovi suvremenici „htjeli napisati knjigu, bilo kakvu, samo da ona bude prihvaćena, potpuno nezainteresirani za njezin sadržaj“, te izjava kako je on (Rousseau) zainteresiran da sam nešto nauči, a ne samo da bude autoritet koji podučava i prosvjetljuje druge, prije svega su političke prirode, iako su zaodjenute u čitljiv beletristički plašt.

Naučili smo, naime vjerovati da su književnost i književna taština koje se Rousseau grozi – izvan politike, jer se tiču unutarnjeg piščevog života i njegovog apolitičnog nadahnuća, iako je književno stvaralaštvo itekako opterećeno prijetvornim istupima u javnosti, laskanjima, širenjem glasina i laganjem drugima, dakle, eksplicitno političkim aktivnostima. Odličan primjer za to nedavno je književno čitanje djeci koje je, zajedno s Milanom Bandićem i hrvatskom predsjednicom Kolindom Grabar-Kitarović, organizirala Milana Vuković Runjić. Taj je čin čitanja dio jasne političke agende jer su djeca i književnost iskorišteni da bi ušminkali Bandićev i predsjedničin imidž. Milana Vuković Runjić nastupila je i kao književnica i kao političarka jer je svojom vezom s Bandićem unaprijedila vlastito književno stvaralaštvo i knjižarski posao. Ne čudi stoga što Rousseau u svoju sanjalačku autorefleksiju upliće retoričko pitanje: „Možemo li tražiti iskrenost od stranačkih vođa?“ jer i književničke ambicije i laži u istoj su ravni s njima. Za laž je svejedno je li onaj tko je izgovori političar ili pisac.

Rousseau Sanjarijama samotnog šetača odbija razgovore i pisanje koji bi bili tek puki politički instrumenti, i denuncira književni sadržaj koji bi umjesto zabavnih izmišljotina propagirao ozbiljne laži koje bi autoru pomogle da u društvu bude uspješan i ugledan intelektualac, ili koje bi pomogle nekome drugom da od njegovih riječi ima direktne koristi. Osim toga, po Rousseau, život u društvu, osim prijetvornih razgovora i ispraznog piskaranja, implicira i određene dužnosti na koje on nije spreman jer ograničavaju njegovu slobodu, a te su dužnosti zapravo djelovanje u službi zadovoljenja strasti i rezultat „žudnji za slatkim zanosima“. Rousseau zaključuje kako zapravo nikad nije ni bio stvoren za život u društvu u kojem je sve „stega, obaveza, dužnost“ jer je uvijek bio „nesposoban za podčinjenost koju nužno mora prihvatiti onaj koji želi živjeti s ljudima“. Umjesto društva koje stalno proizvodi nove žudnje i potrebe, ali i laži koje su potrebne kako bi se te potrebe i žudnje zadovoljile, Rousseau bira samoću u prirodi, šetnje i razgovore sa samim sobom jer odbija djelovati, odnosno bira slobodu da nikad ne radi ono što neće. „Dolce far niente“ njegov je moto jer bi djelovanjem uvijek potpadao pod utjecaj jačeg koji bi ga izrabljivao, a to su ideje kojima Rousseau u Sanjarijama iz esejistike ozbiljno prelazi u domenu političke teorije.

bon_travail_c_mladen_stilinovic__artist_at_work__1977-_courtesy_of_the_artist

Rousseau vlastitu snagu smatra negativnom, nedjelotvornom, ali upravo činjenica da ne čini ništa, pisca čini dobrim čovjekom jer nije ponukan da drugima čini zlo kako bi se izdignuo u društvu. Podizanje zida i povlačenje u osamu stoga postaju jedina opcija kojom Rousseau može zaštititi vlastiti moralni integritet i osjećaj za pravdu. Piščeve šetnje bilježe neprestanu inverziju zida koji je čas zlo koje nas kao dobre ljude ostavlja izvan, a čas zaštita koju smo prinuđeni podizati sami kako ne bismo potpali pod loš utjecaj tuđih iskvarenih misli i umjetno stvorenih potreba. Nije nikakvo čudo što je Rousseau važno štivo za marksiste: dobar je buržuj po njemu nužno loš čovjek jer prosperira u društvu koje je utemeljeno na privatnom vlasništvu, na opreci između meum i tuum i lažima koje tu opreku nasilno podržavaju. Čovjek koji je upregnut u društvo uhvaćen je u tuđe misli i ne može spoznati samoga sebe.

Rousseau je, kako sam piše, traženjem slobode najviše sablažnjivao svoje suvremenike jer ti „aktivni, nemirni, častoljubivi ljudi“ mrze slobodu drugih i ne žele je ni za sebe i cijeli se život „muče radeći ono što im je mrsko“ samo da bi katkad sproveli svoju volju i zapovijedali. Pisac zaključuje da društvo nije pogriješilo što ga je isključilo kao nekorisnog člana, već zato što ga je prognalo kao pogubnog člana jer on nikad nije učinio ništa pogubno ili zlo, naprotiv želja da ne napravi ništa zlo tjerala ga je da ne radi ništa. Sjetimo se samo umjetničke fotografije Mladena Stilinovića „Umjetnik radi“ na kojoj je Stilinović prikazan kako leži u krevetu. Fotografija koja kritizira ideju da umjetnici moraju biti produktivni i utrživi članovi društva samo nastavlja Rousseauovu kritiku uglednih i uspješnih intelektualca koji se radije bave spletkarenjem, samopromocijom i politikom nego sanjarenjem i uživanjem u vlastitom postojanju.

U takvim je okolnostima Rousseauov zid, da zaključim izlaganje – nužno zlo. Pisac razumije beneficije samoće jer zna koliko „vrtlog društva“ opterećuje i iscrpljuje one koji su njegovih negativnih strana svjesni. „Korisne“ laži koje društvo tolerira jer vrtlože ugled i uspjeh razlog su zbog kojeg istinu možemo sagledati samo ukoliko se od tog prijetvornog društva posve maknemo. Potpuna samoća, međutim, nije moguća jer čovjek ne postoji kao biće izvan društva, odnosno nema čovjeka bez drugih ljudi. Čak i kad ode u Alpe, uvjeren da je prva osoba koja je kročila u neku pećinu, Rousseau ne može potpuno spoznati sebe jer tamo u blizini otkrije, na vlastito zaprepaštenje, radionicu za izradu čarapa. Da bismo izgradili zid koji nas odvaja od laži, sugeriraju Sanjarije, moramo srušiti zid koji nas udaljava od dubokih, značajnih veza s drugim ljudima. Za takvim vezama, za takvom braćom, Rousseau iskreno žali. Nikad, kaže Rousseau, ne razmišljam, nikad ne sanjarim ljepše nego onda kad zaboravim samoga sebe. Pisac zapravo sanjari slobodu koju možemo dosegnuti samo ako potpuno zaboravimo na same sebe, samo ako prestanemo biti opterećeni isključivo vlastitim potrebama i žudnjama za „slatkim zanosima“. Tek kad u potpunosti izbrišemo meum i tuum, poručuje Rousseau, možemo spoznati istinu o samima sebi, o tome što uopće znači biti čovjek. Bez toga, možemo biti tek djelomično sami, a potpuno izbačeni iz društva.

NAPOMENA: Tekst je izlaganje napisano za Forum Tomizza 2016 (Trst, 18. 5. – Kopar 19. 5. – Umag 20. 5.), a nastao je u Kući za pisce u Pazinu.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: