Razbijena koljena

12 ruj.

Ksenija Kantoci, Sizif 1977 – 84.

Negdje u Tuzli imam sliku na kojoj ’94. sestra i ja stojimo na arnedanskoj ulici. Iza nas je povorka djece obučene u bijelo: prva pričest. Djeca su veselo koračala, ponosni roditelji odmah uz njih. Zlatni su se križevi klatili na lančićima – toga se sjećam jer se djeci tad po običaju poklanjao zlatni nakit – ali ono što me na toj slici uvijek bolo u oči nije bio očit nesrazmjer između sestrinog i mog izmučenog lica i veselih lica mladih Španjolaca i Španjolki koji će po prvi put probati tijelo Isusovo, već činjenica da su mi na toj fotki noge bile prekrivene masnicama. Moje su me trenutno izubijane noge natjerale da se te fotografije sjetim. Naime, ovih dana počela sam primjećivati da se modrice intenzivnije vraćaju. Nisam smotana, ali dio djetinjstva provela sam udarajući nogama u svaki krupniji predmet u radijusu od 100 kilometara, ili pak jednom nogom o drugu. Bez obzira na to koliko daleko komode ili bandere bile, noge bi same prišle da se o njih ogrebu ili da u njih zveknu. Kad sam prije dva mjeseca otišla u Skoplje, pala sam ispred apartmana i razbila koljeno, a prije toga sam usput pokupila dvije-tri modrice u Bosni. Plave fleke osvanu ujutro, ne bole previše, ali tu su kao napomena da predmeti vrebaju.

Razmišljala sam dosta o tome zašto su te masnice najbolji pokazatelj da nešto nije u redu. Nije problem u mojoj odsutnosti jer često sam odsutna: kad izađem na cestu, obično mislim na pisanje, razvijam neku opsesiju ili književni motiv, hejtam nekog u sebi, ne obraćam pretjeranu pažnju na okolinu. Čovjek bi očekivao da se upravo tad najviše lupam po nogama jer ne pazim kud hodam, no situacija je upravo suprotna. Onda kad sasvim postanem svjesna svoje okoline, kad shvatim gdje se nalazim, među kakvim ljudima hodam i razmišljam, tad mi noge najbrže poplave. Devedesetih sam udarala nogama i sad se ponovo vraćam na staro, ali ne zato što svakih dvadeset godina potpuno poludim i izgubim osjećaj za tjelesnu koordinaciju, već zato što se uhvatim kako posrćem pod nevidljivim teretom kojeg se nikako ne mogu riješiti.

U svom Mitu o Sizifu Camus se osvrće na trenutak u kojem se kod Sizifa budi svijest, na trenutak u kojem mitskom junaku valja sići nizbrdo po kamen koji vječito mora kotljati uzbrdo. Tek onda kad je bez kamena, Sizif postaje svjestan vlastitog tereta i ta ga svijest čini tragičnim junakom. U tihom silasku Sizif, taj proleter bogova, kako ga Camus naziva, spoznaje „cijelu širinu svog jadnog položaja“. Pisac, međutim, govori i o junakovoj „tihoj radosti“ što ga stijena čeka u podnožju jer dok je bude gurao prema gore – svijesti neće biti. Ukratko, silazak je odmor od tereta, penjanje je odmor od svijesti. Masnice se pri tom ne dešavaju dok smo priljubljeni uz stijenu. Kamen nas ne grebe dok smo mu najbliži, jer dok smo priljubljeni uz stijenu, sami postajemo kamen – postajemo jedno s teretom i on nas ne može ozlijediti. Štoviše, kad smo jedno s gromadom, uvjereni smo da vladamo njome, da smo gospodari i tvorci vlastitog života i taj nas izostanak perspektive čini sretnima.

Ne bih se, međutim, htjela zadržati samo na Camusovoj interpretaciji, jer njegov esej ne opisuje u potpunosti i najbolje slučaj apsurdnih balkanskih junaka i junakinja koji se od tereta nikako ne mogu odvojiti čak i kad silaze. Od Camusa nas je puno bolje, na primjer, prikazala kiparica Ksenija Kantoci. Mi smo istovremeno njezini likovi malih dimenzija od neotporne sadre ili terakote i opterećene, uniformirane varijacije Sizifa u drvetu. Jedno si s teretom i dok se penješ i dok silaziš. Kad onda imaš vremena biti radostan i izgubiti svijest? Ako živiš na Balkanu – nikad. Prije deset mjeseci bili su izbori u Hrvatskoj, i evo jučer su se prijevremeno ponovili. U tom razdoblju broj modrica na mojim nogama radikalno se povećao jer sam pod nametnutim teretom počela sve češće posrtati. Ne pomaže ni činjenica da, kao i većina ljudi koji na Balkanu žive, poznam „cijelu širinu svog jadnog položaja“ bez vidikovca ili kakve druge uzvisine. Zapravo, uopće nisam sigurna što s tim teretom radim i gdje ga guram, guram li ga uzbrdo, nizbrdo ili po slavonskoj ravnici.

Teret, jasno, nije doslovno kamen, ali tu činjenicu treba posebno istaknuti jer puno je doslovnih ljudi danas, što vidimo po političkim kandidatima i rezultatima izbora. U našem je slučaju teret svijest da se tereta ne možemo riješiti, što znači da mu se nemamo kad ni obradovati. U slučaju Hrvata, Bosanaca, Makedonaca – nema Camusove „tihe radosti“ ili samozavaravanja da vladamo svojim životima. Povremeno, međutim, tragičnost situacije u kojoj se nalazimo bez te „tihe radosti“ postane previše, postane preteška da bismo je nesmetano mogli gurati. Nitko od nas nije jedno s teretom, i budući da to nikako ne možemo zaboraviti – noge stalno stradavaju jer je glava već u njima. Bez obzira na to što se bavim pisanjem, politička mi situacija ne dopušta kratku stanku u kojoj bih mogla primjereno tugovati, niti mi dopušta da s radošću, psihološki motivirana, guram kamen uzbrdo samo da bih opet nakratko postala nesretna. Kod nas je nesreća permanentno stanje. Radost zaljepljenu kao novčanicu ili pršut možemo vidjeti samo na licima onih koji vlastiti teret i tragediju poduzetnički delegiraju drugima, samo na licima onih koji nikad nisu čuli za Sizifa ili misle da je u pitanju kakav udbaš i jugokomunist. Ti su ljudi sretni, ne „tiho radosni“, već sretni-sretni jer svijest nikad nisu ni imali priliku razviti.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: