Moram priznati da me Jutarnji list prijatno iznenadio grafičkom opremom teksta Sanje Vlaisavljević. Odmah na početku stavili su fotku Gorana Samardžića na kojoj autor stoji kraj nacrtane svinje. I onda ljudi kažu da Hrvati nemaju smisla za humor! Deset dana nakon Osmog marta, Vlaisavljević brani tu svinju, odnosno pravo Samardžića da stoji kraj nje, pomalo snuždeno, kao mesar u bijelom. Tim bismo prizorom mogli i zaključiti raspravu, jer fotografijom je rečeno sve: za pisca koji je nedavno blogerici Jeleni Kalinić u porukama nudio svoju spermu u fildžanu da oplodi njome samu sebe jer nemajke navodno nisu zgodne kao što su to rodilje, nema primjerenijeg mjesta od zida; svinja s jedne, kobasice s druge strane. To je sav kontekst koji mu je potreban. Vlaisavljević brani Samardžićevu ponudu onako kako se i inače brani seksualno uznemiravanje: napadanjem žene koja spermu nije htjela. Vlaisavljević brani Samardžića tekstom koji, nimalo iznenađujuće, podsjeća upravo na ustajalu izdrkotinu u okrnjenom fildžanu.
U kojem slučaju sperma u fildžanu ima smisla? Ozbiljno sam razmišljala o ovome, ozbiljnije sigurno nego sam Samardžić, i definitivno ozbiljnije nego Sanja Vlaisavljević, inače direktorica Centra za kulturu dijaloga. Fildžanska sperma ima izuzetan književni potencijal. Ako bismo pisale kratku priču na tu temu, taj bi fildžan sperme mogao imati sentimentalnu vrijednost za autora, to jest za glavnog muškog junaka. Njegova je stara nena, na primjer, iz njeg pila tursku kafu godinama. Muškarac, dakle, nije spermu ponudio u bilo kakvoj šalici ili čaši, već u fildžanu koji mu je ostao od pokojne bake koja ga je odgojila. Govorimo o osjetljivom, umjetnički nastrojenom liku koji godinama isključivo gleda MILF porniće, ili creampie-kompilacije s romantičnom glazbom u pozadini. Inseminacija, fildžan i bakina ruka koja se lagano trese i miluje zanesenjaka po glavi: koja žena, recite vi meni, ne bi pustila suzu na takav siže? Umjesto prstena ili srca, junak svojoj odabranici nudi vlastito sjeme u tom fildžanu, bakinom fildžanu. Kraj.
Druga verzija te priče mogla bi biti ispričana iz pozicije žene koja spermu odbija. Ona ne želi djecu, pogotovo ne djecu iz fildžana jer ne zna pere li muškarac svoje posuđe i genitalije, i gdje on to posuđe i svoje spolovilo uopće drži kad ga ne nudi uokolo. Junakinja svoju priču, nazovimo tu pripovijetku „Goranova sperma“, pripovijeda u prvom licu. Prvo lice, kad je žensko, ne izaziva, međutim, kod osjetljive publike suze kao prethodna verzija ispričana iz muškog rakursa. Možemo stoga vrlo lako zamisliti glas nezadovoljne i isfrustrirane čitateljice (nazovimo je Sanja Vlaisavljević), koji negoduje zbog toga što je ovakva pripovijest iz prvog lica suviše feministička da bi bila dirljiva i uvjerljiva. Čitateljica Sanja prosvjeduje jer ženski lik ne pokazuje dovoljno razumijevanja za psihološku motivaciju muškog lika koji joj svoju spermu u fildžanu samaritanski nudi. Naravno, u priči se ispostavi da je fildžan itekako opran, odnosno da ga pere supruga tog muškarca Gorana, žena s kojom on ima dvoje djece koja su još uvijek premala da bi razumjela što se sve u fildžan može nasuti i iz njega ispiti. Kraj.
Kad je, dakle, sperma u fildžanu prihvatljiva? Ako nije ponuđena u književnosti, onda nikad. Problem je, međutim, taj što osobe poput „čitateljice“ Vlaisavljević žele raspravljati o situacijama koje uopće nisu otvorene za polemiku. Seksualno uznemiravanje nije fikcija, niti je stvar osobnog mišljenja. Ne možemo Samardžićevo nuđenje sperme u fildžanu Jeleni Kalinić, koja tu spermu nije tražila, tumačiti kao incident otvoren za književnu interpretaciju ili parlamentarnu debatu. Ne postoje afirmacijski i negacijski debatni timovi koji će natjecateljski polemizirati o Jeleninoj nelagodi i Goranovom „genetskom materijalu“. Tko može ponuditi argumente u korist pisca Gorana Samardžića? Samo oni koji misle da se o seksualnom uznemiravaju može i smije govoriti afirmativno. Uznemiravanje preko privatnih poruka također je uznemiravanje. 21. stoljeće nije vrijeme za debatu o tome ima li se žena pravo buniti zbog seksualnog uznemiravanja i zlostavljanja, smije li o tome javno pričati. Isto tako, 2018. ne ostavlja prostora za stilski označen aorist ili imperfekt. „Ali, zar Goran ne bijaše uznemiren(…)?“, lamentira Vlaisavljević. „Htjede se Samardžića Gorana sperma privatno u fildžanu Jeleni djevojci dati“, ne zvuči kao dobar argument u korist sarajevskog pisca. Htjede sperma, al’ ne htjede djevojka.
„Žena sam. Koliko znam. Mada!“ Krenimo od tog disklejmera kojim Sanja Vlaisavljević otvara i legitimizira vlastito, objektivno čitanje „Goranove sperme“. Naravno da je posve nevažno to što je Vlaisavljević žena: glupost nije orodnjena. Ono što je većini incident zbog kojeg Samardžić treba snositi ozbiljne posljedice, našoj je čitateljici Sanji V. tek priča u kojoj lik Jelene Kalinić kleveta lik uglednog književnika Gorana Samardžića na kojeg se, prije nego ju je pokušao oploditi svojim „genetskim materijalom“, negativka Kalinić „posrala“. Znam, znam – napeto štivo u kojem zlobnica javno tlači muškarca koji na nju drka privatno, poskrivećki. Vlaisavljević spominje istovremeno i nekakve analne fantazije Jelene Kalinić, po čemu sam, perverzna kakva jesam, zaključila sljedeće: Vlaisavljević implicira da osoba koja ima analne fantazije ne može cijeniti spermu koja se umjesto dupetu nudi rodnici. Studij psihologije se Sanji Vlaisavljević isplatio, jer ni Frojd ne bi bolje izanalizirao problem koji Kalinić ima s fildžanom sarajevske sperme.
Vlaisavljević ne želi, međutim, biti samo čitateljica, već ima ambicije biti i spisateljica koja će napisati za Jutarnji list svoju verziju priče u kojoj Goran Samardžić ima navedeno puno ime i prezime, a žene koje se spominju prezime nemaju: one imaju samo krnja imena iza kojih se može kriti bilo koja druga žena istih ambicija da naudi muškarcu intelektualcu koji spermu nudi u fildžanu samo bliskim prijateljicama. Samardžić Sanje Vlaisavljević diskretan je pisac koji zna razliku između privatnih poruka i javnih Facebook statusa. Njezin Samardžić nije toliko glup da spermu u fildžanu prijateljici nudi javno, ali je zato njezina Jelena itekako tupava žena koja tu bitnu razliku ne raspoznaje i ne zna cijeniti manire sarajevskog pisca koji je ljubazno, nakon svega, pita: „Ma je l si to ljuta aaa? :smajli:“
Goran Samardžić koji nije seksist izmišljen je lik Sanje Vlaisavljević. On je utvara, njezina fantazma koju ona projicira na druge. Stvarni Goran Samardžić je šovinist o kojem Kalinić nema nikakve fantazije, pa tako ni analne. Seksistička zbilja koju Vlaisavljević, ali i mnoge duge osobe odbijaju prihvatiti, i dalje je zbilja. Postoje, na primjer, ljudi koji rado polemiziraju o tome je li Zemlja ravna, jer iskreno vjeruju da žive na ravnoj ploči. Dovode li njihova uvjerenja istinu o obliku Zemlje u pitanje? Ako se Vlaisavljević samozavarava da je pisac Samardžić ravna ploča, u interesu joj je da ga i drugi vide tako jer onda neće ispasti glupa. Teško je, međutim, biti glup ako to inače nisi: stvari koje je Goran Samardžić napisao Jeleni Kalinić stvarne su i pokazuju prave razmjere uznemiravanja s kojim se žene na internetu svakodnevno suočavaju.
Čemu onda služi ta dihotomija između privatnog i javnog na kojoj Vlaisavljević inzistira? Feministikinje stalno upozoravaju na činjenicu da je privatno političko jednako kao i javno: ako muškarac verbalno zlostavlja ženu u „intimi“ privatnih poruka, ne možemo te njegove riječi odijeliti od onoga što on objavljuje da svi vide. Ne postoje dva Gorana: jedan koji je respektabilan pisac i jedan koji nije. Vlaisavljević se poziva na „sud ukusa“ i pokušava u svojoj priči o ispravnosti Goranove sperme docirati istovremeno o logici, o „kontradiktorno koordiniranim pojmovima“. Nije sperma u fildžanu toliko komplicirana da nam zbog nje treba lekcija iz logike. Ukoliko ti netko privatno nudi svoje spemiće u keramičkoj posudici, nije stvar „ukusa“ hoćemo li zbog toga biti ljute ili ne. Stvar je feminističkog stava da takve stvari nikada ne bismo smjele doživljavati. Nema nikakve logike u seksualnom uznemiravanju, ni u obrani zlostavljača.
Naprotiv, posve je logično suosjećati s Jelenom Kalinić, jer su žene svedene upravo na privatne razgovore u kojima si muškarci daju za pravo da ih nesmetano vrijeđaju i uznemiravaju zato što misle da nemaju hrabrosti da im se javno suprotstave. Onog trenutka, međutim, kad žene osvijeste činjenicu da nema nikakve razlike između privatnog i javnog maltretiranja, jer je to nasilje svejedno političko i jednako stvarno, znale za njega samo dvije osobe, njih trideset ili tisuću, muškarci ih više ne mogu zastrašivati i govoriti im: „ne širi dalje“. Brisanje razlike između javnog i privatnog politički osnažuje žene jer im daje glas koji im muškarci u javnosti, ali i privatno osporavaju. Goranova sperma u fildžanu urednička je sperma koja bi sutra cinično objavila novu knjigu Lejle Kalamujić u Buybooku, a onda nekoj od njezinih kolegica ili njoj poslala sliku svoje kite. To je realnost. Samardžićev „sud ukusa o ženi koju poznaje“ ujedno je i njegov urednički sud jer smo kao žene prinuđene živjeti laž samardžićevske književnosti koja izmišlja naš pristanak na fildžan pun sperme i onda kad je očito da nam se ona gadi. Naša je stvarnost njihova književnost: otvorena je za različite interpretacije i „logička“ osporavanja u kojima razne Sanje Vlaisavljević spremno sudjeluju, valjda u strahu da im ne ponestane fildžana i sperme, u strahu da im ne ponestane ljepote.
U carstvu melanholije 