Popularna serija Sluškinjina priča (2017, Hulu) snimljena po istoimenom romanu spisateljice Margaret Atwood, objavljenom prije više od tri desetljeća, ne služi najbolje ženama i njihovoj borbi za očuvanje reproduktivnih prava. Dio kritičara s punim je pravom opisao seriju sintagmom misery porn, s obzirom na sve okrutnosti koje protagonistkinja June Osborne (Elisabeth Moss) doživljava zajedno s drugim ženama u distopijskom svijetu u kojem umjesto Sjedinjenih Američkih Država postoji takozvani Gilead. Ta je republika mjesto duboke rodne diskriminacije u kojoj vrijednost ženi daju njezini reproduktivni organi: budućnost koju je Atwood napisala distopijsko političko previranje svodi na ženu koja rađa u vrijeme kad je reproduktivno zdravlje svih, ne samo žena, ozbiljno ugroženo. Moćnici koji se ne mogu sami seksualno reproducirati, a obiteljske vrijednosti žele živjeti kao da se ništa nije promijenilo – sile mlade žene nenarušenog zdravlja da rađaju za njih, prinudno. Serija seks prikazuje ceremonijalno: u krevetu su prisutne supruga-nerotkinja, zatim muž i njihova sluškinja, a slično se pristupa i rađanju – nerotkinja imitira kontrakcije koje u susjednoj prostoriji rodilja fizički osjeća. Sluškinja rađa, ali supruga jedina ima pravo biti majka. Seksploatacija sluškinjinog tijela u samom je središtu radnje. Stoga ne čudi što priču o distopijskoj budućnosti pratimo upravo iz njezine perspektive. No kakva je točno ta perspektiva? Feministička? Subverzivna?
Serija (upravo gledamo drugu sezonu), i hvaljena knjiga po kojoj je Sluškinjina priča snimljena, užasno su banalne. June nije simpatična pripovjedačica, i to samo po sebi nije problem, jer lik ne mora biti simpatičan da bismo se u njega emotivno investirali, ali njezin je ton nevjerojatno iritantan i neuvjerljiv, prije svega zato što je pasivno-agresivan u trenutku u kojem bi glas svakog od nas bio ili samo agresivan ili u potpunosti slomljen. Taj srednji put koji pripovjedačica bira izrazito je ciničan i neprijatan, s obzirom na to da prostor za aktivni otpor diktaturi June nije blagovremeno iskoristila, jer je bila uljuljkana u svoj apolitični građanski život u kojem se ružne stvari događaju drugdje i drugima. U prvih nekoliko epizoda prve sezone pratimo retroaktivnu zapanjenost buduće sluškinje razvojem situacije: od slobodne žene ona „iznenada“ postaje Offred – svojina zapovjednika Freda Waterforda (Joseph Fiennes) i njegove supruge Serene Joy (Yvonne Strahovski). Dok su se njih dvoje borili za svoju konzervativnu utopiju, June je živjela ugodan život sa svojim suprugom i njihovom kćerkicom. Političko djelovanje, čitamo između redova, ne spada u domenu obiteljske svakodnevnice, osim ako ta obitelj nije dementna i zla poput Watherforda.
Sluškinjina priča zapravo je, politički gledano, trojanski konj, jer pod egidom osnažujuće feminističke naracije prodaje priču koja glorificira neinformiranu junakinju i od nje posve nezasluženo čini glavnu figuru otpora na koju se sve žene trebaju ugledati. Problem s tim pripovjednim postupkom leži u tome što je mjesta za otpor bilo prije nego se naša „junakinja“ našla u teškoj situaciji u kojoj svoju priču započinje. Njezine je reminiscencije najčešće posve diskreditiraju, kako u knjizi, tako i seriji, jer pokazuju pasivno suučesništvo. Atwood ni u jednom trenutku ne ironizira i ne ismijava pripovjedačicu i njezinu naknadnu pamet, već želi da se s njom poistovjetimo čime implicira da bismo na mjestu June Osborne postupile isto, što je poražavajuće, jer znamo da su naše junakinje kroz povijest radile upravo suprotno – bile su politički angažirane i otvoreno agresivne. Barem one žene koje doista trebamo slaviti za razliku od Offred.
Zabrinjavajuće je to što u posljednjih godinu dana lik sluškinje postaje jedini simbol političke borbe žena za reproduktivna prava, kako u Americi, tako i u Hrvatskoj. Mislim da je u redu na ovom mjestu kontekstualizirati pošast zvanu Sluškinjina priča borbom Antifašističke fronte žena. U Drugom je svjetskom ratu u borbi protiv okupatora na prostoru bivše Jugoslavije poginulo 25.000 žena, a ranjeno ih je 40.000. Žene su se samoorganizirale i mobilizirale da pomognu u Narodnooslobodilačkoj borbi. Bile su bolničarke, političarke, vojnici – aktivno su sudjelovale u borbi za ravnopravnost i slobodu, njih dva milijuna. Paradoksalno je da se bilo kakav otpor klerikalnoj i desničarskoj retorici i politici protiv prava na pobačaj u Hrvatskoj danas organizira pod crvenim plaštom izmišljene sluškinje, kad povijesno za takvu vrstu borbe imamo puno adekvatniji lik partizanke koja nije pasivno čekala da bude rodilja i sluškinja u nacističkoj utopiji. Sluškinjina priča nema optimističan ton, pogotovo u drugoj sezoni. Umjesto njega, serija forsira prizore nasilja nad ženama koje ionako svakodnevno doživljavamo i za koje nam ne treba imaginarni Gilead. Serija nam sugerira da vrijeme za borbu uvijek dolazi naknadno – tek nakon što smo porobljene i nakon što neprijatelju pomognemo da se seksualno i ideološki reproducira.
Knjiga i serija imaju puno problematičnih mjesta kojima bi se vrijedilo detaljnije baviti. Aunt Lydia (Ann Dowd), na primjer, karikatura je posve uvjerljivog lika časne sestre kakav imamo u izvrsnom i mučnom filmu Petera Mullana The Magdalene Sisters (2002). Irska nije Gilead, ali okrutnost časnih sestara koje su mučile i „preodgajale“ djevojke ne traži intervenciju Margaret Atwood: život žena uvijek je distopija kad je podređen dogmi. Ne treba nam žanrovska reinvencija Katoličke crkve da bismo uvidjeli koliko je ona opasna. U tom je smislu Sluškinjina priča posve kontraproduktivna, jer nas uvjerava da se trebamo plašiti distopije u trenutku kad je ona već tu. Zadnjih su trideset godina žene napravile puno za rodnu ravnopravnost, ali borba nije gotova. Vidimo to po konzervativnim inicijativama koje bi vrijeme najradije vratile unatrag. Za uspješnu borbu, međutim, nije nam potreban strah od budućnosti, naprotiv, potreban je optimizam, neustrašivost kakvu je njegovao AFŽ. Margaret Atwood je napisala lošu, deprimirajuću knjigu od koje je nastala jednako deprimirajuća i negledljiva serija. Televizija može puno bolje. Feminizam također.
p.s. Ako želite gledati Elisabeth Moss u feminističkoj seriji i ulozi, pogledajte radije Top of the Lake (2013), redateljice Jane Campion.
Napomena: Ovaj je tekst izvorno objavljen u tjedniku Express za koji trenutno pišem.
U carstvu melanholije 
Jedan odgovor na “Sluškinjina priča”
Slažem se sa tobom da je zaista teško posmatrati neke scene i situacije u seriji. Ali nažalost i danas postoje društveni sistemi u kojima se ljudi nađu bez mogućnosti na borbu,uvjetovani nasiljem koje zna biti sveobuhvatajuće, da ne govorim o sistemima u kojima se žene jednostavno rode. Normalno je da nam je to teško gledati i da želimo pobjeći, zanemariti, zaboraviti – ovdje se sjetim djevojčica u Africi koje još uvijek obrezuju, udaju za starije muškarce; mogu spomenuti i trgovinu robljem u Aziji, nešto na što se može naići upravo u drugoj seriji sa Elizabeth Moss 🙂
Pitanje je kako naš politički anganžman može pomoći tim ženama ili češće djevojčicama; upravo u ovom trenutku postoji neka koja je zatvorena, čeka da je transportuju ko zna gdje, ili vrišti od bola dok je neko siluje ili udara. O njima je ova serija ili roman i spisateljica nije pogriješila kada je i njima dala glas. A kada sam razgovarala sa ljudima koji du bili odrasli svjedoci rata u Bosni uvijek bi govorili kako nisu mogli vjerovati da se takvo što može dogoditi, da postoji toliko zlo i želja za ubijanjem, zlostavljanjem. Činjenica je da uistinu postoji i da nam protiv njega neće pomoći izrazi poput – misery porn.
Drago mi je čuti i tvoj glas, naravno, drugarice stara.