Povijest nasilja

http://www.fredericstucin.com/
Edouard Louis, écrivain
Paris, le 19 janvier 2016
©Frédéric STUCIN

Édouard Louis, pravim imenom Eddy Bellegueule (rođen 1992. godine), postao je l’enfant terrible francuske književne scene nakon svog prvijenca, autobiografskog romana En finir avec Eddy Bellegueule (2014). Louis je iznimno vješt pisac autofikcije. Njegova proza jednostavnim jezikom opisuje vrlo kompleksnu stvarnost političkog nasilja unutar kojeg su pojedinci zatim prinuđeni proizvoditi i trpjeti nasilje u svom intimnom, privatnom životu. Razlog piščeve svjetske popularnosti leži upravo u lakoći s kojom Louis opisuje spregu institucionalnog nasilja i tragičnih, osobnih priča koje su njime direktno uvjetovane. U svojoj posljednjoj knjizi Qui a tué mon pere (2018), autor eksplicitno navodi imena francuskih političara koji su svojim reformama dodatno obogaljili njegovog oca, tvorničkog radnika i invalida koji u francuskoj provinciji živi od mizerne invalidnine, hrane i lijekova koje mu država, okrutno, malo po malo oduzima. Louis nabraja: Hollande, Valls, El Khomri, Hirsch, Sarkozy, Macron, Bertrand, Chirac. “Povijest tvog tijela ‘optužuje’ političku povijest“. Pisac u književnost uvodi imena francuskih političara, dovodi ih u direktnu vezu sa stradanjem radničke klase, sa stradanjem njegova oca. U jednom od intervjua koje je dao, Louis vrlo elokventno objašnjava da postoje tijela koja su zaštićena, buržujska i tijela intelektualaca koja francuska vlada ne može izgladnjivati. Postoje oni kojima pet eura nije ništa i oni kojima je pet eura sve.

Iako Édouard Louis nije preveden na hrvatski, važno je razumjeti koliko su njegov konfliktni jezik i njegovo queer iskustvo relevantni za naše podneblje, konkretno za hrvatske građane. Oni se, naime, također nalaze na udaru „reformi“ i samovolje niza političara koje treba provući kroz književnosti i kroz blato. Tamo gdje Louis nabraja Francuze, mi možemo spremno nabrojati Hrvate, od Tuđmana, preko Milanovića, Račana, Karamarka, Sanadera, Kolinde do Plenkovića. Odgovorne osobe treba imenovati jer njihovo nasilje svatko od nas osjeti na vlastitoj koži. Doslovno nam oduzimaju lijekove, uzimaju kruh iz usta. Ne govorimo, dakle, figurativno, već o zbilji koju nije moguće beletristički ublažiti i zbog toga nam je Louis neophodan: književni je dar u onome što je prividno impersonalno prepoznati osobno, a u osobnom potom prepoznati političko. Nasilju je nemoguće umaći ako ne iznađemo načina da se kolektivno izbavimo iz političke retorike koja nasilje gradi bez posljedica po one koji to nasilje sebično zazivaju.

U Globusu je 31.8. Ivica Šola, na primjer, zazivao Inkiviziciju. „Udruženi (homo)seksualni pothvat u Katoličkoj crkvi“ po njemu traži „Inkviziciju za 21. stoljeće“. Tekstovi poput Šolinog postali su normalizirana medijska pojava: ono što udara na tijela hrvatskih manjina koje su, samo da napomenem, zaštićene Ustavom Republike Hrvatske, više se uopće ne sankcionira. To neprestano verbalno zlostavljanje LGBTQ zajednice rađa nasilje izvan loše hrvatske štampe, nasilje koje je itekako klasno obilježeno jer znamo da Republika Hrvatska ne može izgladnjeti Katoličku crkvu, ali „pedere“ može. Odlično je, stoga, kolumnistički apel „intelektualca“ Ivice Šole pročitati konfliktnim, queer glasom kakav koristi „peder“ Édouard Louis.

Kad govorimo o mržnji moramo se baviti jezikom. Nema druge. Nasilje uvijek počiva na ideji da je to nasilje opravdano, na ideji da je mržnja koja ga zaziva također opravdana. Da bi opravdao svoje inkvizitorsko nadahnuće, Šola u isti koš stavlja homoseksualnost i pedofiliju: „Za početak vrlo je važno stvari nazvati pravim imenom, pedofilsko zlostavljanje pedofilskim, homoseksualno homoseksualnim, koje je najčešće. I udariti u glavu, u zločinački sustav koji se taloži desetljećima, u udruženi zločinački (homo)seksualni pothvat u Katoličkoj crkvi, bez milosti, bez kompromisa“. Katolička je crkva homofobna institucija koja denuncira istospolnu ljubav kao smrtni grijeh. Smiješno je to što bi upravo Crkva trebala poslužiti kao dokaz koliko je homoseksualnost loša: kad imaš pedere na gomili, dalo bi se zaključiti iz Šolinog teksta, što drugo možeš očekivati nego silovanu djecu. Homoseksualnost, valjalo bi napomenuti svim hrvatskim kolumnistima koji imaju dvojbe oko Ustava, u Republici Hrvatskoj nije zločin, ali pedofilija i govor mržnje jesu. Seksualno nasilje i seksualna orijentacija nisu kauzalno vezani, ali zato Inkvizicija i nasilje jesu. Nije li čudno to što, pišući o problemu silovanja unutar Katoličke crkve, Ivica Šola piše o „zlostavljanju djece i mladića“ ne spominjući ni jednom jedinom riječju djevojčice i žene? Kad već spominje Inkviziciju, red bi bio da se Šola sjeti što je svojedobno Inkvizicija radila ženama i zašto.

U svom romanu Histoire de la violence (2016), Édouard Louis piše o silovanju i njegovim posljedicama. No isto tako autor govori i o mogućim razlozima zbog kojih do (seksualnog) nasilja dolazi. Jezik se također klasno raslojava, a zajedno s njim i životno iskustvo koje jezikom opisujemo. Kad u svojoj posljednjoj knjizi govori o ocu, Louis govori o nemogućnosti razgovora s njim. Neobrazovani tvornički radnik ne može naći zajednički jezik s pariškim studentom zato što svaku vrstu obrazovanja pogrešno smatra buržujskom i „ženskastom“ aktivnošću. Političko i ekonomsko nasilje koje radnik trpi nasilje je koje ga ne uništava samo fizički, već i mentalno, ono ga zaglupljuje. Siromaštvo ždere čovjeka. Melje ga. Crkva, naravno, glorificira siromaštvo, slavi neznanje. To neznanje pak zaziva i opravdava agresiju prema onome što ne razumijemo. Gay nije okej, ali zato Ante Pavelić jest. Ljudi bolje razumiju jezik mržnje od homoerotike jer im institucionalno nasilje osiromašuje vokabular, radikalno im sužava životno iskustvo, mogućnost obrazovanja i putovanja. Ako imaš svega 20 kuna u džepu, nećeš li ih rado dati Crkvi da ih umnoži? Kad govorimo o homofobiji, moramo dakle govoriti o klasnom nasilju koje Crkva spremno, zajedno sa svojim ideolozima i demagozima, koristi kao uzde na izgladnjeloj marvi. Katolička je crkva bogata. Jezik kojim ona govori ne opisuje iskustvo siromašnog radnika. Isto tako, Šolin jezik nije jezik žrtve, pa nam njegov površan tekst o silovanju ne govori doslovno ništa.

Histoire de la violence jasno pak politički kontekstualizira silovanje. Eddyjev silovatelj potomak je alžirskog imigranta, Berberina. Bellegueule u romanu opisuje mjesto koje njihov zajednički jezik queer žudnje rascjepljuje klasnom razlikom na dva glasa koja se više ne mogu razumjeti: na jezik dviju žrtava od kojih jedna postaje agresor. Nasilje se odvija u intimnom prostoru pariškog stana, ali ono je uneseno izvana, iz društva koje likove profilira prije svega fizički – kao žrtvu bijelca i agresora Arapina (koji to nije, kako Bellegueule uporno pokušava objasniti rasističkim policajcima). Tu je potom drugi sloj degradacije koji Eddy osjeti na vlastitoj koži: on je „peder“ i stoga je njegovo traumatično iskustvo dvojbeno, neuvjerljivo i valja ga ponavljati do u nedogled. Njegovo je silovanje mnogostruko: prvo ga doslovno siluje neznanac, ljubavnik, a potom ga degradiraju ustanove i institucije, od policajaca, do liječnika, forenzičara, čak i prijatelja koji ga tjeraju da silovanje prijavi. Francusko je društvo također nasilnik. Nasilje prožima svaku poru klasno raslojenog društva. Naravno da se to odnosi i na Hrvatsku.

Nije, dakle, nikakva slučajnost to što se u tekstu Ivice Šole klasna nejednakost između Katoličke crkve i njezine pastve uopće ne spominje. Šola ne piše ni o tome da za održavanje uspješnog pedofilskog lanca trebaju silni novci i ljudi koji preplašeno i tupavo šute. Sve što možemo pročitati jest njegovo ignorantsko zazivanje Inkvizicije. Žrtve nemaju imena, samo su broj na papiru jer kad bismo o žrtvama pisali ozbiljno, s pijetetom, u štampi ne bi bilo ni govora mržnje ni poziva na nasilje. Umjesto „Globusa“ hrvatski bi puk čitao romane „pedera“ Édouarda Louisa jer je njegov jezik bliži siromašnim Hrvatima nego što će to Katolička crkva ikada biti.

NAPOMENA: Ovaj je tekst izvorno objavljen u tjedniku Express.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.