Živio optimizam!

Šteta što utiske o nekom putovanju ne možemo uredno raspakirati kao prtljagu kad se vratimo doma. Da to mogu napraviti, istresla bih vlastito putovanje u Sjedinjene Američke Države na sred sobe, fino razvrstala svaki susret, oprala i ispeglala svaki neugodan detalj, a ono što je posebno važno stavila bih u kutiju, sklonila negdje na sigurno. Da je to ikako moguće, umjesto plaćanja putnog osiguranja za potencijalno oštećenje i gubljenje prtljage – osigurala bih sjećanje, jer taj je teret koji nosimo u glavi, iako svojom težinom debelo premašuje 23 kilograma, najlakše oštetiti i izgubiti. Strpljivo sam, na primjer, skupljala različite papiriće, račune, putne karte, bilješke, naljepnice, da kojim slučajem ne bih zaboravila gdje sam točno bila i koliko sam se tamo dugo zadržala, ali čim sam krajem ožujka sletjela na Franju Tuđmana, sve je ono što ne nosi njegovo ime palo u drugi plan. I to je najokrutnija realnost odlaska: naš neminovni povratak. Ne povratak doma, već povratak ustaljenim radnjama, tuđim predrasudama.

Dok do nje putujemo i na njoj boravimo, naša je destinacija stvarna, ali čim se vratimo kući ona postaje hrpa papirića i uspomena koje nikako ne možemo posložiti. Kad god bih pojela nešto ukusno, vodila s nekim uzbudljiv razgovor, kupila neku sitnicu, napravila bih to da vežem vlastito sjećanje čvršće u čvor, da se teže razmota u glavi i iz nje, u banalnim rečenicama, poispada van. Sve dok osiguravajuće kuće ne iznađu rješenje kako spasiti ono što vrijedi puno više od kofera punog čarapa i gaća, jedini način da sami osiguramo vlastito sjećanje jest da ga zapišemo. Sjedinjene Američke Države stoga su za mene stvarnije sad, na ovom papiru, kao pripovijest, nego što su to bile za vrijeme moje dvotjedne književne turneje na kojoj sam tamo boravila.

Kako bih vam najlakše predočila SAD? Znate li onaj čudnovat, pomalo jeziv osjećaj kad na cesti greškom oslovite stranca jer ste uvjereni da je ta osoba vaš poznanik ili prijatelj? Ili onaj miješani osjećaj nelagode i ushita što vas neka nepoznata osoba podsjeća na nekoga koga znate intimno? Sjedinjene Američke Države taj su stranac: nepoznat, ali istovremeno jako poznat, blizak. Isti obrisi lica, iste gestikulacije, potpuno različit karakter. Takav je bio i moj prvi susret s Amerikom: prepoznala sam je, ali primjećivala sam potom sitnice koje su je jasno činile velikom nepoznanicom. Bankarstvo je drugačije: kod nas više nitko ne koristi čekove. Europska unija strože kontrolira novčane transakcije. Utičnice se razlikuju. Napon struje je drugačiji. Ptice se razlikuju: europski crvendać puno je manji. Američka porcija hrane je veća, automobili su veći. Puštanje vode u klozetu funkcionira drugačije. Razdaljine su veće. Ljudi su srdačniji. Tržište je neurednije. Potrošač nezaštićeniji. Hrana je skuplja. Američka su peciva slađa. Groblja također.

No primjećujući ta nepodudaranja, istovremeno sam počela uočavati i dublje, važnije razlike o kojima se ne govori uvijek otvoreno: rasizam mi nikad nije bio jasniji. Sad mi je jasnije no ikad prije zašto tržište ne smije biti deregulirano. Očito mi je kako su rasizam i deregulacija tržišta povezani. Amerika mi je potvrdila: ljepotu feminizma, ružnoću besparice i siromaštva. Bavila sam se sitnicama da bih došla do krupnih stvari i obrnuto. Američko mi je prostranstvo beskrajno u tome pomoglo. Ljudi koje sam tamo upoznala još više.

Amerika je doista daleko, ali bliska nam je njezina slika jer je stalno gledamo u medijima, na televiziji, u kinu. Dok sam boravila u Brooklynu, pred očima sam čitavo vrijeme imala vedutu New Yorka. Prisjećala sam se grada u kojem nikad prije nisam bila. Jedini način na koji se možemo riješiti nelagodnog deja vua jest da Sjedinjene Države vidimo izvan vlastitih predrasuda o tome što bi one trebale i mogle biti. Trudila sam se da ne upadnem u zamku lažnih razlika i sličnosti između sjevernoameričkog i europskog kontinenta. Iz tog sam razloga, prije nego bih donosila ikakve zaključke, bila prinuđena dobro razmisliti o tome što znači biti Europljanka i Balkanka. Da bih se riješila predrasuda o Amerikancima, morala sam se riješiti predrasuda o samoj sebi. U tom je smislu putovanje po SAD-u bilo moje najvažnije i najintenzivnije putničko iskustvo odlaska i povratka do sad: došla sam do uvida kojih bez tog putovanja nikad ne bi bilo.

Krenimo od najvažnije stvari koju sam naučila zahvaljujući američkom izdanju moje zbirke kratkih priča „Mars“ (Sandorf, 2015). Knjiga je u Hrvatskoj imala vrlo ograničenu recepciju. Od pet recenzija, četiri su napisali ljudi koje poznajem osobno. Reakcije su bile pozitivne, ali dobivala sam ih na kapaljku, privatno. Urednica američkog izdanja knjige, Lauren Hook, moja prevoditeljica Jennifer Zoble i čitava nakladnička kuća Feminist Press iz New Yorka, uložile su nevjerojatan trud da „Mars“ dođe do publike u besprijekornom ruhu. Prije nego je knjiga uopće izašla iz štampe, na internetu i u medijima osvanule su prve recenzije. Ljudi koji me nisu nikada sreli, koji nisu uopće znali da postojim prije čitanja mojih priča, nahvalili su knjigu i moj književni talent. Javno. Svejedno, bila sam skeptična jer su me Hrvati upozoravali da to ne znači ništa, da ne očekujem previše. Takve zadrške u Feminist Pressu nije bilo. Moj je američki nakladnik s velikim entuzijazmom i optimizmom pristupio „Marsu“.

Prijezir s kojim gledamo na američki optimizam, na „odglumljenu“ radost, više govori o nama nego o Amerikancima. Uvjerenje da za takav optimizam nema mjesta kod trezvenih ljudi, svjedoči o zaraznom i kroničnom pesimizmu na Balkanu na koji se godinama navikavamo. Američki nam je optimizam uvredljiv jer ga nismo u stanju podražavati i osjetiti: gledamo ga na televiziji, slušamo o njemu, ali budući da ne možemo razumjeti sami sebe i nismo u stanju vidjeti koliko su nas devedesete utukle, Sjedinjene Američke Države ostaju veduta, simbol, isprazna slika. Osobno, teško mi je bilo priznati da, zahvaljujući velikom broju istovjetnih knjiga ratne tematike, i mi Amerikancima izgledamo kao praznjikava razglednica. Naš pesimizam također ima kvalitetu laži. Ideja da smo mi autentični, da je „narodski“ biti spreman na tuđe psovke u dućanu, na cesti, da je u redu trpjeti nasilje, da je u redu biti pesimističan, također je brižno iskonstruirana slika u kojoj više nikad ne želim sudjelovati.

Bespredmetno je govoriti o mom glorificiranju američkog društva samo zato što sam prigrlila njegovu radost i optimizam na koji ovdje nismo navikli. Naprotiv, osvijestila sam si do koje sam mjere u stvari Europljanka i pobornica Europske unije jer sam dva tjedna bila prinuđena razmišljati o sebi i iz tuđe perspektive. Morala sam znati točno tko sam, što sam. Ne u uskom, nacionalističkom smislu: moju je avionsku kartu platilo Ministarstvo kulture Republike Hrvatske. Amerikanke su me predstavljale kao Bosanku, ali i hrvatsku spisateljicu (što je mnoge zbunjivalo, jer je pisalo da je knjiga prevedena s hrvatskog jezika), i istovremeno se isticala univerzalnost moje proze te činjenica da ne pišem o ratu, već spekuliram o temama koje su bliske, a ne strane američkim čitateljima. Publika je bila iznenađena, ali me savršeno razumjela. Rekla sam studentima u Pittsburghu i na Columbiji da ne želim sljedećih trideset godina čitati o stvarima koje su se desile prije trideset godina. Morala sam biti otvorena i iskrena: rekla sam im da ih smatramo neznalicama, ali da krivnja za njihovo neznanje također pripada i nama – hranimo ih dezinformacijama, lažnim pesimizmom.

Naša dijaspora koja živi u Americi uhvaćena je u kovitlac negativnih i pesimističnih osjećanja koja konzerviraju lik Draže Mihajlovića i Ante Pavelića: ljudi koji su se u Pittsburgh doselili nakon Drugog svjetskog rata gledaju s velikim prijezirom na generaciju koja je tamo došla devedesetih. Pišem ovo zbog toga što si ljudi koji i dalje žive na Balkanu moraju osvijestiti odakle dolazi pesimistična slika sveopće mržnje za koju tako spremno krivimo čitav Zapad. I to putovanje u prošlost koje nas i dalje čvrsto drži, to sjećanje na Pavelića i Dražu valjalo bi optimistično raspakirati kao smrdljive čarape i prljavo donje rublje i baciti ga u koš za smeće. Zadnja stvar koju želimo je pisati o ratu, iznova i iznova, da nas Amerikanci čitaju kao da smo sposobni samo za to. Nisam na kraju išla do Kipa slobode, ali uvjerila sam se da on nije tek isprazan simbol. Drago mi je što je tako, jer ni ja nisam bila imuna na predrasude. Sad umjesto njih imam svježu dozu optimizma. Taj je optimizam najvredniji suvenir koji sam donijela s puta.

NAPOMENA: Tekst je izvorno objavljen u tjedniku Express.