Kratke, uvodne napomene:
1) Sladostrašće je knjiga koja bi gorjela na lomači da se nepodobne knjige i dalje spaljuju. Da živimo u doba inkvizicije, i ja bih gorjela zajedno s njom.
2) Knjige ne bi bilo bez naslovnice, kolaža Petre Brnardić, koja me kreativno pogurala u pravcu Sladostrašća. Beskrajno sam joj zahvalna na inspiraciji i na tome što mi je ustupila svoj rad. Zbirka bi bila nepotpuna bez njezinog autorskog potpisa na koricama.
Knjigu priča Sladostrašće počela sam pisati odmah nakon što je objavljen Mars (2015). Sad kad treba izaći Sladostrašće, jednom sam nogom već u sljedećoj knjizi: pisanje je za mene uvijek bilo kontinuirani proces. Ne pišem da bih napisala knjigu, knjige nastaju zašto što pišem. Imam u glavi naslov nove zbirke, imam okvirnu ideju za prve tri priče. Nekoga ta brzina može iznenaditi, ali jedina budućnost za mene u ovom trenutku je ona koju napišem sama. Ništa drugo ne mogu planirati i predvidjeti, ali pisanje mi daje određenu kontrolu na vlastitim životom i smjerom u kojem se krećem.
Da bih razumjela sadašnji trenutak i pisala o njemu, treba mi vremenski odmak. Zbog toga sadašnjost u Sladostrašću pišem kao sjecište prošlosti i budućnosti. Mislim da to ima veze s teorijom skupova, prvom stvari koju sam naučila u prvom razredu osnovne škole. Plava kružnica koji se preklopi sa žutom kružnicom daje zeleni presjek. To zeleno je ono o čemu ustvari pišem, ali mi trebaju žuto i plavo da ga dovedem u postojanje. Treba mi, dakle, spekulativna fikcija da bih jasnije pisala o sadašnjosti i onome što ubrzo slijedi.
Ne treba, međutim, zaboraviti da je sadašnjost također budućnost koja nam pomaže da prošlost jasnije sagledamo. Vremenski odmak koji mi sadašnjost pruža u odnosu na prošlost koristi mi u pisanju jer mi dopušta određenu vidovitost u tekstu. Da vam taj odmak pokušam dočarati još slikovitije: vrijeme je linija i ja radnju povlačim njome kao poslušnog muškarca na uzici.
Sladostrašće je kao i Mars – feministička knjiga. Taj dio nije nikakva misterija. U mom pripovjednom potucanju po povijesti, feminizam će uvijek biti konstanta.
Kakve sam muškarce povukla i provukla uzicom kroz zbirku? Različite. Ono što im je zajedničko jesu pripovjedačice bez kojih o tim muškim likovima ne bismo znali ništa. Oni su prošlost na koju gledamo iz budućnosti: u Gretel su pomrli svi muškarci; u Patnjama mlade Lotte umro je samo jedan, ali njegova je smrt simbolička smrt etabliranog muškog pripovjedača koji o ženama piše banalno, dok vlastiti životopis velikodušno romantizira. Dalje, ti su likovi sluge vlastitih majki. Provlačenjem muškaraca također sam provukla i žene koje misle da budućnost pripada njihovim sinovima.
Kad smo već kod figure majke, u Sladostrašću puno pišem o seksu zato što je on još jedna od mojih pripovjednih konstanti. Književnost bez sladostrašća mlohava je i otužna stvar. Ne želim pisati mlohave i otužne stvari. U nekoliko navrata spominjem silovanje, ali ono nije seks. Silovanje spada u horor kojeg u knjizi također ima puno. Seks je u Sladostrašću, doduše, osmišljen kao spona između jeze i uzbuđenja. Priče nisu pornografske i nemaju za cilj pomoći čitateljima da nestašno svrše. Htjela sam napisati seks koji bi čitatelja istovremeno uzbudio i iskreno zabrinuo. Taj je moj naum najjasnije izveden u Mami.
Priča koju sam uz Mamu napisala najlakše je Dorica Kastra. U njoj pratimo disfunkcionalnu obitelj unutar koje seks istovremeno komplicira i pojednostavljuje odnose njezinih članova. Sladostrašće je djelomično distopijska knjiga, ali ne bih ovu priču nužno strpala samo u tu kategoriju. Ona je dijelom distopija, dijelom utopija, kao i većina priča u zbirci. Uhvaćena je između dva oprečna stanja. U Otmici seks također figurira kao važan dio radnje, ali sa svim je pričama tako: nijedna, zapravo, nije umakla sladostrašću.
Puno priča tematizira transformaciju likova i povijesti, njihov prolazak kroz barijeru koja ih nepovratno mijenja. Neću ulaziti u detalje da vam ne spojlam čitanje, ali ta je preobrazba koju likovi prođu, uz politiku i seks, tematska okosnica Sladostrašća.
Na kraju bih htjela reći da pisanje nije jednostavan posao. Izuzmemo li dvije priče, Sladostrašće nisam napisala s lakoćom i žao mi je što se zalomilo da izađe baš u ovo gadno, pandemijsko vrijeme. Od 2020. imala sam određena očekivanja, ali svi su se moji planovi izjalovili. Bez obzira na tu činjenicu, ovo je druga knjiga koju sam objavila ove godine. Dođi, sjest ću ti na lice (Fraktura, 2020) pokazuje da su tekstovi koje sam pisala u prošlosti i dalje jednako aktualni, da se prošlost zadnjih godina protegnula u sadašnjost, a ne obrnuto, kako bismo očekivali. Takvo otezanje prošlosti bitno mijenja pogled na budućnost, odgađa je u nedogled. Zbog toga je Sladostrašće od mene zahtijevalo posebne vratolomije, izvijanja koja nisu popularna i ne podudaraju se s perspektivom većine. Teško je ići protiv struje, ali to je u ovom trenutku jedini način na koji se možemo domoći budućnosti. Toliko od mene. Uživajte u čitanju!
p.s. Link na epub (ukoričena knjiga izlazi krajem mjeseca) je ovdje: SLADOSTRAŠĆE.
Knjigu eseja Dođi, sjest ću ti na lice možete kupiti na Frakturinom sajtu, odnosno OVDJE.
U carstvu melanholije 