Wisława Szymborska, najveća jugoslavenska pjesnikinja?

Nobelovka Wisława Szymborska (1923 – 2012) u jednom od svojih kratkih književnih osvrta kaže: „Iritira me lakoća s kojom pjesnici pišu o poeziji“. U istoj se toj natuknici zatim ruga potrebi pjesnika da poeziju stavljaju iznad drame i proze, dižu je na pijedestal i tretiraju je kao „alfu i omegu“ književnosti. Čak je i u svom svečanom govoru na dodjeli Nobelove nagrade za književnost 1996. Szymborska za pjesnike rekla da su „najgori“, iako je i sama, jasno, bila pjesnikinja. Teško je, govori nam ona, „objasniti drugome ono što i sam ne razumiješ“. Umjesto elokventne obrane pjesništva, umjesto nadahnute pohvale upućene stihovima i muzama, čujemo kako Wisława Szymborska hvali vrlo prozaičnu tvrdnju „ne znam“. Za poljsku je pjesnikinju poezija prije svega mjesto nezajažljive radoznalosti, znak upitnika kojim lupamo po glavi, prvo sami sebe, a onda i čitatelje. Nije, dakle, stvar u nadahnuću koje može obuzeti bilo koga, a ne samo umjetnike i pjesnike, već u kritičkom propitivanju i sumnjičavosti kojima su skloni samo neki.

Iako me zbirka njezinih izabranih pjesama „Svijet koji nije od ovog svijeta“ (Fraktura, 2020) jako obradovala, moram priznati da je poprilično nezgodno kritički pisati o pjesnikinji koja nije željela pisati o samoj sebi i, još gore, o pjesnikinji koja je odbijala govoriti o poeziji. Navikli smo na rapsodije koje književnici posvećuju vlastitom geniju, na pjesničke hagiografije prerušene u autobiografije. Kod Wisławe Szymborske, međutim, nema ega za koji se možete skribomanski uhvatiti. Ostaju vam samo njezine pjesme, a one su, kao što sam već rekla – zakrivljeni upitnici s kojih vrlo lako možemo skliznuti u ponor vlastitog neznanja.

Bogdana Carpenter piše o poteškoćama s kojima se kritičari susreću kad je Szymborska u pitanju. S jedne strane imamo pjesnikinjinu nevjerojatnu sposobnost da jednostavnim jezikom svoju poeziju približi široj publici, a s druge ta ista jednostavnost i direktnost stvaraju velike probleme za književnu kritiku koja nikako ne može pomiriti kompleksnost sadržaja s jednostavnošću iskaza. Studije o nobelovki doista su malobrojne, i ako isključimo poloniste koji su je prevodili i priređivali, kao što je slučaj s dvojcem Clare Cavanagh i Stanisławom Barańczakom, s jednom od naših najvažnijih polonistica, Biserkom Rajčić, ili Đurđicom Čilić koja je ovaj posljednji izbor za Frakturu sjajno prevela i priredila, nećemo uspjeti naći ljude koji su se predano, kritički i esejistički bavili njezinim djelom. Čudna je stvar s recepcijom njezine poezije, piše Barańczak, ta što, koliko god ona popularna i hvaljena bila, Szymborska i dalje čeka na iscrpna i važna kritička čitanja.

Jedinstvenost njezine poezije, kako to Barańczak vidi, direktna je posljedica njezine ljubopitljivosti. Po njemu su pjesme Wisławe Szymborske pitanja, kako u filozofskom, tako i u sintaktičkom smislu, s čime se apsolutno slažem. Pjesmu „Kraj stoljeća“, nobelovka završava strofom: „Opet, onako kao i uvijek,/ što se iz navedenog i vidi,/ nema važnijih pitanja/ od naivnih pitanja“. Nijedno, međutim, pitanje koje Wisława Szymborska postavi nije zapravo naivno. Neka je pitanja ustvari vrlo teško i komplicirano postaviti, a kad ih pjesnikinja s prividnom lakoćom postavi za sve nas, onda odjednom izgleda kao da su to problemi o kojima smo razmišljali sami, prije nje, kao da su to samorazumljiva, općenita pitanja koja muče čitavo čovječanstvo. Njezine pjesme imaju stoga gotovo poslovični karakter i zato su toliko popularne: evociraju kolektivnu spoznaju. Poeziju Wisławe Szymborske ne nadahnjuju muze, već humanistički duh koji, paradoksalno, u centar svijeta ne postavlja čovjeka, nego pitanje o tome postoji li uopće to središte i je li taj čovjek uopće u njemu. I upravo takva, gotovo egzistencijalistička pitanja izazivaju najveću jezu i uzbuđenje i kod čitatelja i kod kritike koji im se ne mogu othrvati.

Moj savjet je da „Svijet koji nije od ovog svijeta“ čitate otpozadi jer je pjesma „Pogled odozgo“, kojom izbor Đurđice Čilić završava, bolji uvod u djelo poljske pjesnikinje od pjesme kojom knjiga počinje. „Na poljskoj stazi leži mrtav skarabej“. Rijetko tko tako precizno secira pitanje života i smrti kako to radi nobelovka. Za njezinu je poeziju, primjećuje Clare Cavanagh, pitanje perspektive ključno. Nadovežemo li na to i opasku Čilić iz njezinog pogovora o univerzalnosti poezije Wisławe Szymborske, jasno nam je da pjesnikinja vrlo vješto upitnike postavlja tamo gdje drugi zabadaju pobjedničke zastave. Naravno da je smrt skarabeja ljudima koji na njega gledaju s visine nebitna stvar. Naravno da on „okrenut suncu neoplakan svjetluca“. Szymborska zasijeca duboko u naše predrasude: „Da nas ne uznemire, nekako plićom/ smrću ne umiru, nego krepavaju životinje“. Ona izokreće našu perspektivu da bi pogled uvijek vratila na samog čovjeka. Pri tom je ironična, katkad čak i zajedljiva. Perspektiva nam je navodno univerzalna, no je li doista tako?

Wisława Szymborska kombinira humor s egzistencijalističkom jezom, širu sliku gradi detaljima, stih po stih, koristi se pjesničkim sredstvima da nam pokaže kako i mi svjetlucamo neoplakani na stazi kojom gazi povijest. Pitanje je samo jesmo li to u stanju prihvatiti. Prema Szymborskoj koja je, na primjer, univerzalno hvaljena, Poljaci ponekad imaju ambivalentan odnos. Ne samo da je bila članica komunističke partije, već se kasnije, kad je s tim angažmanom raskrstila, svejedno opirala nacionalističkim porivima i romantiziranju vlastite pjesničke uloge u društvu. Poljsku nije nadahnuto opjevala, niti ju je slavila kad je dobila Nobela (što su joj neki ozbiljno zamjerili). Nije se, kako je Joelle Biele napisala, naslanjala na patos i biblijsku simboliku, već se okrenula razumu i humoru.

Szymborska ne glorificira pjesnika jer iz prve ruke zna kako ga politika lako može zloupotrijebiti. Biele odlično primjećuje da se Szymborska udaljava od romantičarske tradicije kojoj je Poljska sklona time što tjera samu sebe da odabrane teme gleda iz što više različitih perspektiva. Time pjesnikinja izbjegava sentimentalnost, a ja bih dodala – i sljepilo, od kojeg svojim pjesmama ne spašava samo sebe, već i nas. U nekrologu iz 2012. Biserka Rajčić za Szymborsku kaže da je bila majstorica ironije, dosjetke, apsurda, čak i groteske, i da je upravo zbog toga bila popularna u Srbiji. Isto se može reći i za ostale krajeve bivše Jugoslavije. Svi smo naime odrastali s poljskim pjesnicima, koji su se s velikom lakoćom udomaćili kod jugoslavenskih čitatelja. Wisławu Szymborsku u prijevodu Petra Vujičića („Svaki slučaj“, 1983) iz kultne biblioteke Alpha Lyrae, svi smo prije ili kasnije držali u rukama. Pothvat Đurđice Čilić dobro nam je došao upravo zato što smo zadnjih trideset godina navikli na jednu te istu perspektivu, na romantiziranje pjesnika i nacionalizma. „Naivna“ pitanja Wisławe Szymborske važno je postaviti društvu koja godinama, umjesto upitnika, bahato koristi uskličnik. 

NAPOMENA: Tekst je izvorno objavljen u tjedniku Express.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.