Književno čedo intersekcionalnog feminizma

Evaristo – naš novi Puškin

Knjiga Djevojka, žena, drugo (Profil, 2020) britanske autorice Bernardine Evaristo nagrađena je Bookerom još 2019. godine, ali se o njoj i dalje nastavlja pričati kao da je iz štampe izašla upravo sada. Interes javnosti ne jenjava. Razlog tome je vrlo jednostavan: knjiga je doista remek-djelo. Uz Normalne ljude (Fraktura, 2020) Sally Rooney i Marxa i lutku (Sandorf, 2019) Maryam Madjidi, Djevojka, žena, drugo najbolji je roman koji sam pročitala unatrag nekoliko mjeseci. Mislim da bismo sve tri knjige mogli opisati kao suvremene klasike, ne zbog njihove popularnosti, čitanosti ili nagrada, već stoga što se bave „teškim“ temama na zabavan, a nimalo banalan način. Mnogi su probali, a rijetki uspjeli zadržati lakoću jezika dok pišu o „ozbiljnim“ temama, jer život često optereti prozu nezgrapnim rečenicama od kojih nam se, dok ih čitamo, zamanta u glavi. Stil je sve, pogotovo kad govorimo o obimnijim romanima poput ovoga. Postoje, naravno, oni koji se rado bave nečitljivim, ali većina publike nema takve mazohističke aspiracije. Književnici stoga uvijek hodaju po rubu, između želje da ugode drugima, budu čitani, i želje da se dotaknu složenih tema od kojih ljudi danas bježe glavom bez obzira.

Evaristo je napisala skoro četiristo stranica mješovitim stilom: roman je oplemenila dramskim i pjesničkim trenucima, ali čitatelji svejedno neće imati nikakve dvojbe oko romaneskne prirode teksta, bez obzira na mala slova na početku rečenica ili na grafički prijelom kakav obično vidimo u zbirkama poezije. Autorica pjesničke i dramaturške elemente koristi da intervenira u narativnost, da razbije kolotečinu proze i ne dopusti nam da knjigu čitamo mehanički, kao bilo koji drugi roman. Stihovi su tu, ali u ponešto izmijenjenom svojstvu: oni su tek drugačije oblikovane prozne rečenice.

Ponekad, umjesto laganog pjesničkog pada u tišinu na kraju pojedinih poglavlja, autorica poentira gotovo dokumentaristički, grubo nas vraćajući na zemlju rečenicama kao utezima. Njezino stilsko meandriranje čini ovaj roman pravom poslasticom jer nisu svi književnici koji žele da ih shvatimo ozbiljno spremni formalno eksperimentirati s našom pažnjom, izlažući nas rečenicama-stihovima poput: „boljelo je, boljeloboljeloboljeloboljeloboljelo“. Književna kritika obično se uhvati za takve rečenice u tekstu i odmah ga proglasi „eksperimentalnim“, čime dijelu publike signalizira da ovo nije knjiga za njih jer je „čudna“. Po mom sudu, međutim, Evaristo je novi Puškin, a njezin roman Djevojka, žena, drugo na tragu je onoga što je Jevgenij Onjegin – intenzivno čitalačko iskustvo koje traži da budemo otvoreni autorskim intervencijama na koje nismo možda uvijek navikli. Kako god, Evaristo svoj pjesnički genij upreže u prozni tekst i to je ono što po meni njezin roman izdiže iznad prosjeka.

Književnica, međutim, nije stala samo na stilskim inovacijama proznog teksta. Njezin sadržaj također zaslužuje gromoglasan aplauz. Izuzmemo li „Epilog“, bez kojeg bih osobno knjigu voljela još više, Djevojka, žena, drugo roman je posložen tako da se likovi u njemu dodiruju taman koliko treba, odnosno onako kako se dodiruju stvarni ljudi: ponekad samo lagano, u prolazu i nehajno, a ponekad vrlo prisno. Ponekad odmah, a katkad s odgodom od nekoliko desetljeća. Evaristo savršeno tempira čitateljska poniranja u osobnu povijest pojedinih junakinja, u njihove biografije i, vrlo često, traume. Likovi se grade relacijski, pa onda kad čitamo o jednom, odjednom počinjemo shvaćati i neki drugi, koji samo naizgled s njim nema nikakve veze. Britanska autorica nijedno ime, nijedan incident ne spominje uzalud. Sve je uklopljeno do u detalj.

Djevojka, žena, drugo u svom središtu ima premijeru dramskog komada „Posljednja Amazonka iz Dahomeja“, redateljice čijim likom roman Bernardine Evaristo počinje. Svako poglavlje u knjizi čine po tri lika koja su čvrsto međusobno povezana. Ponekad rodbinskim vezama, katkad prijateljstvom, a nekad poznanstvom. Nema, dakle, redateljice Amme bez njezine kćeri Yazz i prijateljice Dominique, niti ima Yazz bez odnosa njezine majke Amme s prijateljicom Dominique, i sve tako, ukrug. Tri lika čine jedno poglavlje jer Evaristo želi da jednu osobu osmotrimo iz više rakursa. Priča jedne osobe, dakle, nije dovoljna da bismo stekli potpuni dojam o njoj. Treba nam mnoštvo da bismo bolje razumjeli pojedinca, odnosno treba nam društvo da bismo razumjeli radnju romana.

Kad je, na primjer, rasizam u fokusu, Evaristo ne ostaje tek na deklarativnoj razini; isto kao što ulazi duboko u karakter lika, spisateljica ulazi i u karakter i naslijeđe rasizma u suvremenom britanskom društvu. Kontekstualno, autorica objašnjava da nije isto tepa li lik bjelkinje svojim unučićima „majmunčići“, i naziva li bjelkinja tuđu djecu majmunima samo zato što su crna. Evaristo, međutim, ne staje tu, već i taj lik rasistkinje rastače na društvene obrasce koji su je takvom učinili. Ona ne svaljuje krivicu na pojedinca, već na britanski imperijalizam. Djevojka, žena, drugo čedo je intersekcionalnog feminizma: siromaštvo, nasilje, rasizam – sve to dolazi u paketu. Osoba može biti feministkinja a da bude rasistkinja. Žena može biti diskriminirana a istovremeno diskriminirati druge, može glasati za torijevce, a biti pripadnica manjine. Iskustva se isprepliću, ali se nikad ne poklapaju u potpunosti. Ista situacija sagledana iz više uglova pokazuje složenost društva i probleme koji nastaju kad protuslovlja nastojimo riješiti političkom i pripovjednom uravnilovkom.

Evaristo ne pristaje na pojednostavljivanje, ne pristaje na „britanski“, zapadnjački pogled: „Waris je znala na što Nenet misli, Egipćani su svisoka gledali na Somalce“. Složenost ne prestaje kad napustimo granice Zapadnog rimskog carstva. Afrika nije jedna država, već kontinent. To što netko misli da je svaka osoba koja dolazi s afričkog kontinenta ista, ne znači da je to doista tako. Niti su sve lezbijske isto glasačko tijelo. Neznanje je pojednostavljivanje. Protiv tog banaliziranja Bernardine Evaristo svojim se romanom vrlo elokventno i srčano bori.

Zbog toga mislim da joj je učinjena velika nepravda kad su Bookera istovremeno dodijelili i njoj i Margaret Atwood koja je, po mom skromnom sudu, precijenjena autorica. Mislim da bi joj Atwood trebala vratiti novac koji su morale na kraju podijeliti. Odluka žirija da nagradu dodijele objema odraz je cinizma koji Britanci često prodaju pod inkluzivnost i toleranciju jer Atwood već ima i dovoljno ugleda i dovoljno para. Booker joj uopće nije bio potreban. Dati nagradu njoj značilo je samo jedno: oduzeti dio nagrade onome tko taj prestiž i taj novac nema, a nije li to, ako zavirimo dublje, također prepoznatljiva karakteristika rasizma? Feminizam ne može i ne smije biti izgovor za rasizam. Djevojka, žena, drugo govori upravo o tome.

NAPOMENA: Ovaj je tekst izvorno objavljen u hrvatskom tjedniku Express.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.