25. godišnjica mature

Jedna od prvih lekcija koju sam naučila u osnovnoj školi bila je kvalitativna razlika između događaja i doživljaja. Ta mi se distinkcija usjekla kao iznimno važna i odredila je moj pogled na književnost, moju perspektivu općenito. Ono što pripovijedam kao vlastiti doživljaj ne mora nužno biti ono što se dogodilo drugima, pa čak ni meni. Francuzi su ovu razliku riješili gramatički, ali naš jezik ne poznaje subjonctif i uvijek moramo iznova vagati jesmo li nešto doživjeli ili nam se nešto dogodilo. Zato sam vrlo oprezna kad pišem o stvarnosti koju dijelim s drugima. Doživljaj je subjektivan, ali događaj nije.

Kad sam 2001. godine završila gimnaziju, maturalnu smo večer slavili u restoranu tuzlanskog hotela Bristol. Taj je hotel, izgrađen 1959. godine, bio kultna lokacija u gradu. Bristol je u međuvremenu srušen i na njegovom mjestu podignut je hotel Mellain, kao rezultat sumnjivih građevinskih investicija. Na 21. katu te ružne zgradurine proslavili smo prije nekoliko dana 25. godišnjicu mature. Gledala sam rodni grad (njegov istočniji dio) iz klozeta i mislila kako je hotelski WC savršeno mjesto za neugodne ruminacije o prošlosti.

Pretpostavljam da dio mojih vršnjaka nije došao na proslavu zbog negativnih osjećaja vezanih uz prošlo ili sadašnje vrijeme. Lako se moglo desiti da se ni ja ne pojavim. Dugo sam mislila da je moj doživljaj srednje škole negativan zato što sam se tih godina loše slagala s drugim klincima, ali istina je da se ja zapravo gimnazijskih godina uopće i ne sjećam. Sve što mi je od te četiri godine ostalo, pojedinačne su epizode, gotovo bljeskovi: kako na malom odmoru curama crtam po noktima, pričam glupe viceve ili ližem lizalo. Šira slika srednjoškolskih dana nedostaje, jer da bismo stekli cjelovit dojam o nekom razdoblju, trebaju nam drugi ljudi. Čak i onda kad nam izazivaju jak osjećaj nelagode.

Sjećam se trenutka u kojem sam definitivno prihvatila činjenicu da je moje pamćenje, a samim tim i slika koju o sebi imam, dobrim dijelom laž. Prije petnaestak godina srela sam Adlira, vršnjaka iz osnovne škole kojeg dugo nisam vidjela jer je otišao u Njemačku. Pričali smo ispred alternativnog tuzlanskog lokala koji više ne postoji. Ne znam zašto, ali u jednom sam mu trenutku rekla da sam bila vrlo introvertirano i sramežljivo dijete, na što je on rekao da to nije točno, da sam uvijek bila vesela i nasmijana, i da me doslovno pamti po toj razdraganosti. Naš se doživljaj Asje nije poklapao. U tom sam trenutku lako mogla otpisati njegov doživljaj kao pogrešan zato što me poznavao kratko, zato što imam bolji uvid u vlastito iskustvo i zato što smo bili djeca, ali nisam, jer sam shvatila da mi je njegova perspektiva dragocjena. Sjećanje je varljivo, ali ako uklopimo naša dva – onda smo bliže stvarnoj Asji, onoj koja je u to vrijeme postojala. Moj današnji karakter baca sjenu na istinu o tome kakav sam karakter imala prije. Bez Adlira i dalje bih imala iskrivljenu i nepotpunu sliku, odnosno samo maglovit dojam o tome kakva sam djevojčica bila.

Srednjoškolsko doba u mom je životu jedna velika praznina upravo zato što nisam gradila odnose s drugima. Za mene je gimnazija bila doba apsolutnog solipsizma. Bavila sam se samo vlastitim mislima i idejama. Druge osobe u razredu jedva da sam doživljavala. Išla sam stalno na stolnoteniske treninge (gdje isto nikoga nisam doživljavala), pa u školu, pa opet na treninge i takmičenja i sve tako, ukrug. Nikad nisam imala slobodnog vremena. Ono što pamtim su knjige koje su mi tad bile važne. Klinci s kojima sam išla u školu za mene su bili nestvarniji od književnik likova i zato mi je bilo potpuno svejedno kakav dojam na njih ostavljam.

Zamislite samo onda kakav sam ushit osjetila kad sam kroz razgovor s vršnjacima na 25. proslavi mature shvatila da se ni oni ne sjećaju ničega, ili da ja pamtim stvari koje su oni posve zaboravili! Ono što pamtimo o drugima, uvijek je stvarnije od onoga što pamtimo o sebi, jer pamtimo događaje u koje su drugi bili upleteni kao što je, u slučaju mog razreda, lizanje nečijih naočala ili bacanje futrole nekome u glavu. Kad pamtimo događaje, onda pamtimo dio tadašnje zbilje. Stvarnost je uvijek kompozit različitih perspektiva. Dok se krećemo među ljudima, ostavljamo trag, a oni rade isto: ja upamtim dio nekoga, a onda netko drugi upamti dio mene, i tako postojimo zajedno u vremenu. Drugi ljudi usporavaju susretima i razgovorima naše srljanje u solipsističke ruminacije o negativnim životnim iskustvima. Kad smo sami, padamo kroz vrijeme, deremo ga. No kad imamo zajednicu, prijatelje, poznanike, ljude općenito, onda imamo stvarniju sliku o sebi i svijetu koji nas okružuje. Kad imamo društvo, onda ne žurimo dovršiti svoj život.

Prije puta u Tuzlu muž me pitao jesam li sigurna da želim ići na proslavu mature, s obzirom na loše dojmove o gimnazijskim danima koje sam s njim prethodno podijelila. Naravno da nisam bila sigurna. Uvijek osjećam užasnu nelagodu od ljudi jer sam mizantrop, ali istovremeno najveća mi je neprijatnost bila sjećati se same sebe iz tog razdoblja. Nisam bila sigurna, ali bila sam jako znatiželjna: da bih stekla potpuniju sliku o tim godinama, trebali su mi razgovori s ljudima koje nisam vidjela dvadeset i pet godina. Trebao mi onaj hotelski klozet s pogledom.

Da ublažim nelagodu koju sam osjećala, ponijela sam u Tuzlu „Proslavu mature“ Franza Werfela, da je pročitam prije fešte, ali knjigu na kraju nisam ni otvorila. (Literaturu sam uvijek koristila kao zaštitu.) Život je puno zanimljiviji i složeniji od književnosti. Trebala sam postati književnica da bih to shvatila. Istovremeno, trenuci koje iz prošlosti pamtim izrazito su beletristički jer je perspektiva kojom sudjelujem u zajedničkoj zbilji – autorska. Sjećam se, na primjer, da sam zaboravila dan kad smo se trebali slikati za almanah tuzlanskih maturanata i pojavila sam se nemarno obučena u stare tatine hlače i nekakav užasan džemper na V izrez. U tom sam trenutku mislila da izgledam kao najgora klošarka, ali zapravo smo tad svi izgledali pomalo klošarski jer je Dejtonska Bosna bila treš. Uostalom, to kako sam htjela izgledati i to kako sam se oblačila nije se poklapalo, i ne čudi me što su ljudi, kako sam kasnije saznala, mahom mislili da sam lezbijka. Ljudski duh uvijek je androgin, ali odjeća je orodnjena. U svojoj sam glavi nosila satenske haljine, ali tko je od mojih vršnjaka mogao znati o čemu ja razmišljam kad mi se s njima nije dalo razgovarati?

Taj nedostatak razgovora s ljudima natjerao me na neprestanu i zamornu introspekciju. Tek sam godinama kasnije pogled sa sebe preusmjerila na druge. Znak je zrelosti baviti se drugima, ali ne književno, već stvarno: slušati što imaju za reći. Bez tih priča ostajemo na razini doživljaja, ostajemo na razini subjektivnih dojmova i krnjih sjećanja koje onda drugima namećemo kao jedinu ispravnu zbilju, jedinu stvarnost. A kad se mahnito vrtite samo oko vlastite osi, oko vlastite ličnosti, gubite osjećaj za vrijeme. Trošite ga uludo na stvaranje lažne slike o sebi. I tako vam 25 godina prođe kao 25 sekundi.

Razlog zbog kojeg sam započela ovo melankolično, filozofsko naklapanje nije količina alkohola koju sam na maturalnoj večeri popila. Stvar je u tome da sam se 30. 5. tijelom našla u hotelu Mellain, a glavom sam bila u hotelu Bristol. Upala sam u vremenski procijep širok 25 godina, i jednostavno sam vas htjela povući sa sobom, kao padobran. Vrijeme je subjektivno, ali u ovom trenutku – moji su roditelji još uvijek živi. Ljudi iz gimnazije drže se dobro. Još uvijek iz događaja nisam pala u doživljaj. Na granici sam između sadašnjosti i sjećanja. Nalazim se u liminalnom, književnom prostoru koji dobro konzervira stvari, ali ih istovremeno i izobličuje. Mislim da sam književnost odabrala kao životni poziv jer je ona vid jednosmjerne komunikacije, odnosno brod u boci. Književnost ponekad može biti izolirajuća na način na koji je to starost, pogotovo ako se neprestano bavimo vlastitim ja. Primjećujem da je mnogima na književnoj sceni pisanje postalo opna koja ih dijeli od drugih ljudi i života općenito. Rekla bih da je to glavna zamka zanata, ta izolacija koja lako prerasta u nadmenost: pišem, zato sam bolja od drugih. Stvar je, međutim, u tome da me bez drugih nema. Nelagoda koju osjećam dolazi upravo od spoznaje da je tako.

Himzo, lik koji je išao sa mnom u isti razred, spomenuo je na proslavi moju zbirku poezije „Može i kaktus, samo neka bode“ i rekao da ga je iznenadilo to što se napisano nije poklapalo s tim kako me doživljavao u srednjoj. Kako duh koji je štreberski može napisati poeziju koja to nije? Morala sam mu objasniti da sam ja uvijek razmišljala onako kako sam kasnije pisala, da sam uvijek bila takva osoba. Smijali smo se. Razumijem naravno zašto je Himzu zbunila pjesničko-ludička erupcija mog suzdržanog i zatvorenog tinejdžerskog karaktera. Istina o mom karakteru na sjecištu je naših doživljaja – slika koju je o meni imao nije posve pogrešna, isto kao što ni moj dojam o Himzi nije bio posve iskren. Nisam se jedino ja u srednjoj školi opsesivno bavila samom sobom i projicirala vlastitu nesigurnost na druge. Izolacija je sastavni dio adolescencije. Problem nastaje kad ni nakon 25 godina nismo u stanju iz nje izaći.

Ne mogu sad nadugačko i naširoko o društvenim mrežama i umjetnoj inteligenciji koje forsiraju kolektivnu regresiju u tinejdžersko doba time što nas čine anksioznim i nesigurnim, ali moram primijetiti da u pozadini lajkova i paradruštvenih odnosa kojima se teško othrvati stoji upravo brisanje razlike između događaja i doživljaja. Društvo koje kolabira u pojedinca jednostavno ne može funkcionirati, što najbolje vidimo po tome kako Tuzla izgleda danas: umjesto kultnog hotela s predivnom baštom u kojem su noćili najbolji jugoslavenski sportaši i pjevao Toma Zdravković, sad imamo ruglo od zgrade s restoranom koji izgleda kao hala za jeftine svadbe. Hotel koji sad imamo nečiji je doživljaj hotela, i to kriminalan! Istovremeno, skoro da više ne možete na internetskim tražilicama naći ikakve podatke o starom hotelu – sve su dostupne informacije o srušenom Bristolu zapravo informacije o Mellainu. Povijest je izbrisana da bi se oslobodilo mjesto za reklamu. U onom sam klozetu s pogledom razmišljala i o tome.

Najradikalniji čin u ovom trenutku jest izvući glavu iz vlastite guzice. Znam da ne zvuči poetično, ali je istina: stvarni odnosi s drugim ljudima iziskuju zbilju, a zbilja traži perspektivu koja nije samo naša. Da pitate nekog od mojih vršnjaka iz gimnazije, oni bi vjerojatno moj dojam o srednjoj školi nadopunili vlastitim anegdotama i djelovalo bi kao da skupa dovršavamo komplicirane puzzle s puno detalja. Tako bi društvo trebalo izgledati, ali ono kako bosanskohercegovačko društvo danas stvarno izgleda jest da svatko sjedi u svom kutu s drvenim puzzlama za predškolski uzrast. Svaka slika koja je imalo kompliciranija izaziva anksioznost i nelagodu jer nam se čini da joj nismo dorasli. Generacija mojih roditelja uglavnom se prisjeća grupnih aktivnosti, susjeda koji hrane tuđu djecu, zajedničkih izleta i šetnji. Društvo je prominentna figura u jugo-bumerskom doživljaju prošlosti. Moji roditelji razmišljaju o sebi spominjući druge ljude. Često su me znali time iznervirati jer nabrajaju imena koje mi ništa ne znače, ali kako starim, sve mi je jasnije da su im ta imena svjedoci i da se verbalno pozicioniraju u almanah u kojem svatko ima svoju sliku, ali je grupna fotografija najvažnija.

Voljela bih da mogu unaprijed filozofirati o pedesetoj godišnjici mature, ali to je nemoguće zato što je moja perspektiva vremenski ograničena. Vrijeme je naše neznanje, piše Carlo Rovelli. Ono je informacija koja nam nedostaje: ne znam kakve ću ljude još u životu sresti, kako će se dalje razvijati moji odnosi s ljudima i vlastitim pamćenjem. Pošto sam autorica, rado nagađam, ali književnost je također neznalica. Ona je uvijek glas iz prošlosti. Poruka iz boce.

Koje od utisaka s 25. godišnjice mature vrijedi staviti u jednu takvu bocu? Kao prvo, moje je odjeljenje tu večer pilo dvije odvojene stvari: dečki su pili vino, a žene gin tonic. Ja sam htjela piti viski, ali ponuda je bila katastrofalna i nisam se željela otrovati. Mislim da bi se priroda mog teksta promijenila da sam muškarac koji pije vino. Znam da bih pisala drugačije. Doživljaj škole itekako je orodnjen, ali nemam se vremena baviti time. Ne stane mi u bocu. Stavila bih, dakle, u praznu flašu gina sjećanje na zatvorsku hranu koju smo hotelskom restoranu preplatili. Pretpostavljam da su svi kuhari, koji nešto vrijede, trenutno na Jadranu gdje ih Hrvati izrabljuju za siću.

Glazba je bila super i čitavu noć sam plesala. Pustili su Dinu Dvornika najmanje dva puta. Na to sam posebno odvalila. Dalje, nisam pretjerano obraćala pažnju na ostala odjeljenja. Nisam imala vremena jer moje je neznanje o tim ljudima preveliko da bih ga nadomjestila petominutnim razgovorima. Pozdravila sam se s osobama koje poznajem, kratko, pa nastavila piti i plesati, sve dok u jednom trenutku nisam shvatila da sam pijana. Onda sam krenula cik-cak kući, pješice. Ne znam jesam li se na kraju uopće pozdravila s ljudima iz razreda. Taj mi je dio ostao maglovit.

Dojmovi su mi se klatili kao škljokičasta torba na ramenu: sedamnaest godina života u Hrvatskoj nepovratno me promijenio, i to nagore, ali jezgra osobe koje je završila Gimnaziju „Meša Selimović“ ostala je netaknuta, što sam primijetila i kod ostalih. Svi su mi cijelo vrijeme govorili koliko vole Zagreb, što sam i pripita upamtila jer živim u Zagrebu i ne dijelim njihov entuzijazam. Moj je razred, i to moram staviti u bocu, bio sastavljen od privilegiranih klinaca. Djece liječnika, advokata, političara. Svi su mahom diplomirali pravo, ekonomiju i strane jezike – comme il faut! Pola nas je završilo u dijaspori, uglavnom austrijskoj, ako se ne varam. Neki nisu mogli doći zato što je Bosna blizu a tako daleko. Mislim da je tek četvrtina razreda ostala u Tuzli. Ostali su odjezdili u Sarajevo kao da je Njemačka – trbuhom za kruhom, jer Tuzla je grad koji se na državnoj razini sustavno osiromašuje izolacijom, kako političkom tako i prometnom.

Prije nego bocu zatvorim plutenim čepom i bacim je u plitku rijeku Jalu, htjela bih u nju ugurati još samo jednu misao, zapravo jednu veliku kontradikciju. Ljudi su važni. Važan je i dijalog s njima. I svejedno, nismo dužni tuđe doživljaje primati k srcu. Kroz svoje sam srednjoškolsko obrazovanje upoznala i neke klince za koje sam uvjerena da su odrasli u loše ljude. Nisam se družila s njima, ali školstvo je takvo da se s njima neminovno morate sudariti. Lipanj je Mjesec ponosa. Kad sam imala 17 godina uređivala sam školske novine GMS. Izrezivala sam slike iz modnih časopisa i pravila kolaže, pisala natuknice. Sve je to izgledalo vrlo amaterski. Sjećam se da sam za jedan broj napisala kratku poruku podrške LGBTQ+ zajednici i mislim da me tih par rečenica trajno obilježilo kod mojih vršnjaka. Nisam sigurna da su to svi osvijestili, ali činjenica je da je nekima i dalje sumnjivo kad kažem da sam udata za muškarca. Ne mora u tome biti ničega zlonamjernog, svejedno, dobro je znati da nismo dužni biti uši za tuđe predrasude. Evo, evo, zatvaram bocu i bacam je, pa kome dođe – neka je ne razbija drugima o glavu!