Kako me SFRJ učinila perverznom: intimna autobiografija

Trenutak u kojem je za mene počeo postojati seks, počela je postojati i kultura. Prvi put sam doživjela kulturu seksa, odnosno seks kao kulturu krajem osamdesetih. Imala sam šest ili sedam godina. Krišom sam pogledala scenu nekog jugoslavenskog filma. Ne znam koji je to film bio, ali pamtim žensku golotinju i tajnovit susret dvoje ljubavnika iza šatora. Je li tog šatora uopće bilo? Jesu li se ljubavnici susreli krišom? Tko će ga znati. Šatora nema. Tajna je nestala. Seks je još uvijek tu.

Kultura je besmislena kad ignorira i prešućuje seks. Takva kultura je po meni nekultura. Jedna od prvih pornografskih slika koju sam iz djetinjstva upamtila bila je obučena žena koja čuči na cesti i pokazuje fotoaparatu svoje spolovilo. Čučala je u nekom od mediteranskih gradova, možda čak negdje u Hrvatskoj. Ona je kulturno pokazivala svoju vulvu. Iza nje prijeteće se izdizao crkveni toranj. U prvom razredu osnovne škole naučila sam pisati, zbrajati i crtati, ali najvažnije od svega, naučila sam da su temelji moje domovine – Tito, JNA i vulva. SFRJ se raspala. JNA je propala. Vulva je opstala. Ona nosi dio Jugoslavije u sebi.

Nema mi ništa draže nego na buvljaku listati stare brojeve Erotike i Starta. Ti su magazini kulturna baština jugoslavenskog seksa. Fotografije golišavih ljudi na jadranskim plažama naučile su me da socijalizam nije ružna riječ. Svi ti mufovi, poluprozirne mudante, sav taj toples i Vrući Kaj, sve je to osnaživalo naš komunistički poredak, iako preplašeni cenzori toga nisu bili svjesni. Kad je na taj poredak pao onaj crkveni toranj, odjednom su gaće postale deblje, muf se počeo brijati, komunizam kriti zajedno sa sisama. Preko vulve bačena je koprena, ali kad djevojčica jednom nauči, nauči to zauvijek: dok je vulve, bit će i kulture otpora. Mislite da se šalim? Razmislite opet.

Da bi se vulva radosno pokazala svijetu, društvo u kojem živi mora njegovati seks kao kulturu, a ne seks kao biznis. To društvo mora biti uređeno tako da se golotinja smatra javnim i kulturnim dobrom. Tamo gdje to nije slučaj, žene kriju svoje spolovilo, a onda ga muškarci nekulturno, krišom fotografiraju i šalju dalje s porukom: kurva. Tamo gdje je vulva potlačena, tamo nema komunizma. Tamo gdje je vulva potlačena, tamo je svaka erekcija crkveni toranj.

U svojim sam tinejdžerskim danima shvatila da sam perverzna na način na koji to u monarhiji, u propalom društvu, u kapitalizmu nije prihvatljivo. Nisam osjećala nikakav sram, nikakvu genitalnu stegu. Nije mi trebao stid da se zarumenim. Nije mi trebao osjećaj krivnje da se uzbudim. Nisu mi trebali muškarci.

Danas sam kulturni i seksualni prekarijat. Svršavam neplaćeno, ali kad svršim napismeno, onda me ipak malo plate. Ako bih vam nastavila pisati o svojoj vulvi, tko bi od vas platio, a tko htio čitati džabe, krišom i iza šatora?

Krajem osamdesetih (također krišom) uspjela sam pogledati fragment japanskog pornića u kojem je japanski poduzetnik na svojoj jahti silovao vlastitu suprugu. To međutim nije bila scena silovanja, ali meni je to kao djetetu tako izgledalo. Sad znam da se japanske glumice redovito glasaju kao uplakane djevojčice, ali u tom trenutku bila sam uvjerena da bi tog poduzetnika jugoslavenska policija sigurno namlatila pendrecima po bubrezima i rebrima. Različite kulture traže različit seks. Teško mi je bilo zamisliti otkud tom čovjeku tolika jahta.

U nekim je kulturama crkveni toranj policijski pendrek. U nekima je jarbol skupe jahte. Ali u svima njima žene leže kruto kao strunjače. Volim hentai, ali komunizam volim više.

Razumijem da postoje žene koje nikad ne dotaknu svoju vulvu. Koje nikad ne pogledaju kako njihova vulva izgleda. Moj se avanturistički duh čeličio kulturom u kojoj je vulva bila pomorac i galeb. Znam da nisu sve djevojčice u Jugoslaviji odrastale isto, ali moja je obitelj doista bila komunistička. Mi nismo bili crveni samo na papiru. Kad je počeo rat, nisam znala razliku između crkvenih tornjeva i minareta. Meni je sve to izgledalo isto. Vulvi je bratstvo i jedinstvo jako važno. Po bitnosti, ono joj je na razini estrogena. Vjerski objekti joj nisu potrebni. Vulva i crkveni toranj nisu dio iste kulture. Seks im se razlikuje.

Devedesete su devastirale kulturu. Seks postaje sredstvo političke opresije. Vulvu u tom ključnom trenutku nitko ne pita ništa. U mom životu više nema pornografije. Sve perverzije koje sam počela razvijati na ulasku u pubertet ostaju latentne do kraja devedesetih. Masturbirala jesam, ali puno rjeđe i ne sjećam se uopće zašto i na što.

Pošto komunizam ne mogu nabiti na crkveni toranj, nacionalisti ga mrze. Toranj je vulvi radio o glavi i osamdesetih, ali tek se devedesetih na nju srušio. Vulva je naravno preživjela. U moj se život pornografija vratila s internetom. Gledala sam je povremeno i na televiziji, ali to je bilo vrlo nezgodno za ostale članove obitelji. Roditelji su me samo dva puta uhvatili kako masturbiram. Tata nije rekao ništa, iako sam se samozadovoljavala u dnevnom boravku i to dok je na televiziji emitiran glavni dnevnik. Drugi put, mama je samo lagano zatvorila vrata. Pustili su me da odrastem.

Iz tog se razdoblja jednog masturbiranja posebno živo sjećam. Netko mi je poslao anoniman e-mail u kojem potanko objašnjava kako će me jebati na travnjaku ili na nekakvoj ledini. Mejl je bio kratak, ali vrlo sadržajan. Sigurna sam da ga je osoba slala lančano, kao spam. No ja sam se uzbudila toliko jako da nisam mogla sačekati ni da obitelj ode spavati, ni da ugasim svjetlo, ni da zaključam vrata. Nisam sigurna jesam li u tom trenutku bila punoljetna ili ne.

Uglavnom, predano sam usvajala kulturu da bih joj kasnije i sama mogla pridonijeti seksom, ali nisam se jebala s drugima. Nisam bila spremna vulvu dijeliti s muškarcima. Komunizam je u međuvremenu postao ružna riječ, a ja sam tražila komunistu da mojoj vulvi bude dobar drug.

Da se razvije, da kulturno procvate – vulvi ne trebaju jaka privreda i tržišni rast. Ne treba joj privatno vlasništvo. Meni nije bilo potrebno da posjedujem, da imam „svog“ muškarca, niti sam željela na takav način pripadati drugome. Vulvi treba drugarstvo, netko tko će joj pomoći da preživi devedesete nakon devedesetih. Netko tko je neće htjeti silom nabiti na crkveni toranj u tranziciji.

Ne znam kad sam prvi put nekome rekla da sam feministkinja. Došlo mi je prirodno, kao svršavanje, ali reći nakon devedesetih da si feministkinja isto je kao i reći da si komunistkinja. Nema više drugova, sad su svi odjednom jarani i frendovi. Muškaraca koji se predstavljaju kao drugovi ima naravno mnogo, ali oni nisu drugovi, oni su nahereni zvonici koji glume da vjeruju u drugarstvo. Ti zvonici misle samo na nabijanje, a nabijanje nije kultura. Nabijanje nema nikakve veze sa seksom.

Na početku faksa samozadovoljavala sam se uz sve što nije trošilo više od 3 gigabajta interneta mjesečno. Kad su u stanu sestri i meni kasnije montirali satelitsku antenu, majstor je zastao na pornografskim kanalima i rekao: ovo vam neće trebati. Rekla sam: hoće. Koja je šifra? Teško je muškarcima objasniti da seks i kultura pripadaju svima.

U studentskim sam danima drkala uglavnom na hentai, interracial porn i duplu penetraciju. Ne ponosim se time, ali studirala sam književnost na Univerzitetu u Tuzli. Morala sam nekako preživjeti.

Kako najlakše prepoznati druga? I on se grozi crkvenog tornja.

Prije nego sam upoznala Braneta umalo sam digla ruke od svega. Bila sam užasno deprimirana. Često sam plakala. Za tužne žene poput mene muškarci obično kažu: nedojebana. Ali ja sam godinama jebala samu sebe. Seks nije bio problem. Problem je bilo društvo.

Monogamija nije prirodna. Nije ni komunizam. Zato me toliko uzbuđuju.

Na tumblru koji sam nazvala Svršoteka od 2013. do 2018. godine podijelila sam ukupno 4330 nevjerojatno raznolikih postova: str8 i queer pornografske fotografije, GIF-ove, šaljive komentare. Facebook je, međutim, kupio tumblr, cenzurirao pornografske sadržaje. Uništio je tumblr kulturu. Ugasio moj blog. Nakon toga, izgubljena, mjesecima sam gledala samo close-up snimke analnog seksa. Kapitalistička propaganda koju Facebook širi – ne priznaje seks. Ona traži crkveno nabijanje na reklame i cenzurirani Instagram. Pornografija je dobrodošla samo onda kad je prikaz tog suhog i bolnog nabijanja.

Što sam bliže menopauzi, to o seksu sve ozbiljnije i radikalnije razmišljam. Vraćam se s velikom lakoćom slobodarskim perverzijama iz djetinjstva. Predrasude koje sam imala, dobila sam devedesetih. Trebalo mi je vrlo malo vremena da ih se riješim, ali to ionako nisu bile predrasude o kulturi. Seks mi je uvijek bio jasan. Znala sam koliko je važno da o njemu razmišljam iz perspektive vlastite vulve, a ne iz perspektive nestabilnog crkvenog zvonika i minareta.

U socijalističkom društvu koje ne bi bilo komunističko samo na papiru, ravnopravnost ne bila izmišljotina: muškarci bi bili drugovi, a ne pendreci kao u vrijeme SFRJ. Ne bi ih bilo strah vulve. Ne bi im trebao nikakav toranj da je nadgledaju i kontroliraju. Mogli bismo reći da je takvo društvo utopija, ali da ne postoji ideja o njemu, vulva bi izgubila svoje značenje. Pričali bismo samo o rodnici. Samo o vagini. Bili bismo neznalice. Onakve kakve smo sada.

Da bismo imale vulvu, moramo se riješiti Crkve. Moramo se ponovno, umjesto nabijanju, posvetiti kulturi.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.