Mali abecedarij

7 ruj.

Ove sam kratke proze, kako ih već zovem, napisala prije nekoliko godina i dio njih objavila na Trećem programu Hrvatskog radija i u Quorumu. Nastale su posljedično – pod utjecajem mog prevoditeljskog afiniteta za Henrija Michauxa i nakon čitanja Branetovih Pucketanja. Kao i sa svim drugim što napišem, trebalo mi je druže razdoblje gestacije da provjerim drži li napisano vodu. Rekla bih sad: neka igre počnu!, ali znamo da beletristika nije igra. Iako, može biti zabavna. Nadam se da su ove kratke proze takve. Ako nisu, jebiga.

alejandro clavoBrak

Svi tvrde da je kvalitetan jer je keramički. Takav, kažu, ne dotrajava. Možda ponekad od nakupina kamenca pregori grijač i stave drugi, ali svejedno – ne treba ga olako otpisati. Guma se, međutim, stavljala, navlačila i na kraju sasvim pohabala. Voda curi na sve strane: kroz ventil, kroz rupice. Da ispod njega ne podmetnu lavor nastao bi pravi potop. Kazaljka koja je nekada pokazivala vruće sad pokazuje da je voda posve hladna. Ovaj je bojler više ne može zagrijati. Trebalo bi potražiti novi i jeftiniji, neki koji nema garanciju – razbiti zatim o njega jednu bocu šampanjca i pustiti ga da potone.

Giljotina

Mrzovoljno razgovara o svemu što se ne tiče giljotine: o vremenskim prilikama, literaturi. Sve je teme nerviraju i samo čeka trenutak kada bi mogla spomenuti najljepši ljudski izum – giljotinu. Ona obezglavljuje ljude i sagrađena je poput žene: klekneš, gurneš glavu i ostaneš bez nje jer iznad je uvijek sjajna oštrica. Zbog nje, uostalom, i klečiš – i kad si kriv i kad si nevin. Vješala mogu biti zanimljiva zamjena omiljenoj napravi. Ispod se odjednom stvori rupa kroz koju samo djelomično propadneš. Visiš kao naušnica, obješen za jedinu stvar kojom nisi dovoljno jak – glavu.

Govornica

Volim reći stvari i volim kada me ljudi čuju i kažu: dobro si to rekla. Ne volim kad neko kaže: mogla si to reći drugačije, bolje. Isto tako ne volim kad nešto kažem, a ljudi koji su me čuli – šute. Osim, naravno, ako im to nisam rekla baš da ih ušutkam, kao naprimjer: Ušuti! Začepi! Zapravo, češće: Ušutite! Začepite!, jer rijetko se obraćam pojedincu – moja je masa. Ako me se ljudi boje, onda ih volim umiriti. Kažem im kako nisu usamljeni u svom strahu. Boje me se i drugi. Nije to ništa strašno. Ponekada, stvari za promjenu kažem sebi u bradu da vidim prisluškuje li me tko, ali oko mene nema nikoga. Samo tišina koju sam dozvolila. Kad poželim da me ljudi izvrsno čuju, popnem se na uzvisinu (sto, stolicu, katedru, nije važno) i kažem ono što sam htjela. Onda čujem gromoglasan pljesak i znam – aplauz ne laže: opet sam to izvrsno rekla. Svi su se naježili. Nekima se čak digla i kosa na glavi, a ne samo dlačice na rukama.

Knjiga

Kad vam se knjiga raspada u rukama dok je listate to je kao da vam se nešto topi u ustima, kao da jedete mekanu teletinu. Kad se knjiga raspada ona gubi svaku suzdržanost, ali i fleksibilnost – ne želi se savijati, radije će otpustiti list nego gledati kako joj neiskusni čitatelj pravi uši, lomi i savija stranice. Ni u jednom trenutku ne treba pomišljati: kako je ova knjiga loše uvezana! Čak i da je tvrdo ukoričena ona bi našla načina da iskoči iz vlastite kože. Uostalom, i kao gomila rasutih papira ona pronalazi prave riječ, a mali brojevi govore kojim je redoslijedom valja gužvati i bacati u vatru.

Odrastanje

Svakog je jutra išao s bakom do njezine sestre. Prvo bi prošli kroz pijacu gdje bi mu baka kupila kifle koje je grickao putem. Tetka nije živjela daleko i brzo bi stigli. Dok su sestre razgovarale igrao bi se ispod stola. Radovao se što su igračke kojima se igrao bile tuđe: ako bi se koja pokvarila znao je da neće biti kažnjen. Vremenom je počeo uživati u igri samo ako su igračke pripadale drugome. Najviše se radovao kada bi koju, usput, u žaru igre slomio. Stisak je vježbao na toplom pecivu.

Pamet

Ponekada velike uši jesu znak pameti. Michaux ima velike uši, a ako je jedan muškarac s velikim ušima pametan znači da su svi muškarci s velikim ušima pametni. Ali ne i ja. Ja sam samo klempava. Dok sam bila dijete frizeri su me tješili. Bilo mi je neugodno što su primijetili da mi je jedno uho veće. Ali, tata me je uvijek vodio kod frizera za muškarce. Možda im nije bilo jasno o kakvom se uhu točno radi. Da su znali da je žensko, možda bi priznali da je moje samo klempavo.

Preusko

U preuskoj haljinici, haljinici za djevojčice – ona se bavi politikom. Piše samo o njoj, misli samo na nju. Velikom je ne čini mala odjeća, već njezin talenat za politiku, za sve što je političko. Ta dječja odjeća u živim bojama, s faltnama, s čipkanim kragnama, ona je čini uvjerljivijom. Želi li time reći da se i djeca mogu baviti politikom, da bi se i djeca trebala baviti politikom? Nešto drugo? Nitko to ne zna. Svi se pitaju: smije li ova žena govoriti na takav način, tako samouvjereno, u takvoj odjeći, dječjoj odjeći? Ali ona može sve što hoće – odjeća ne čini ženu. Ono što izlazi iz njezinih usta ne kipi iz njezine haljinice. To se njezin mozak pjenuša – proizvodi šampanjac koji opija mase.

Prinova

Donijeli su kući gudalo: dijete umotano u papir da mu ljudi ne vide lice, da ne nazebe. Gudalo premazano smolom. Violinsko duge i sjajne konjske dlake, doneseno u obitelj koja nema nikakvog sluha. Htjeli su konja, jahati znaju, svirati ne, ali sve što su si mogli priuštiti bile su te konjske dlake na štapu.

Susjeda

Kad je počne graditi kućica za pse već je postala kuća za pse, pseća kuća – deminutiv je nestao, izgubila se svaka nježnost i ostala je tek s daskama sklopljenim u nešto useljivo. Psa nema, sama će se uvući unutra da vidi je li dovoljno neudobno. Njezino je prethodno iskustvo bilo s mačjom platnenom kućom i s kartonskim kutijama. Odbojnost prema njima razvila je iznenada. U noći su je, dok je spavala, napali sitni crni mravi i više se nije mogla natjerati da uđe i legne u taj mačji mrak. Ovako je bolje jer je vani. Neudobno i tvrdo može lajati iz svoje male kuće na one koji je dolaze posjetiti. Zašto žena živi kao pas, ne zna se. Nije problematična samo okolnost pod kojom je napustila obiteljski dom, već i razlog zbog kojeg ga je odlučila braniti. Kažu, uostalom, da je pas čovjekov najbolji prijatelj i ona možda želi utvrditi odakle to prijateljstvo dolazi. Nije ušla u pseću kožu, ali jest u kožu pseće kože u kuću iz koje se ne vidi ništa osim ljutite susjede. Kao pas!, dobacuje susjeda. Ne pas, kuja, kuja!, ispravlja je žena prijateljskim lavežom.

Šešir

Velika je sreća imati šešir na glavi – muški šešir kakav su nekada nosila gospoda. Šešir ispod kojeg glava polako ćelavi. Umjesto zečeva iz njega ispada jesenje osušeno lišće, ako se čovjek koji ga nosi napio i skotrljao niz neki proplanak. Takav je šešir radost svima jer ga muškarac, ne sjećajući se da se napio i pao, stavlja na glavu i odlazi u supermarket. Supruga i unuci čekaju da se vrati, prate s balkona kretanje šešira, gledaju kako dolazi iz pravca supermarketa, prelazi preko igrališta, prolazi pored kontejnera: u džepovima nosi bombone, ali i lišće na glavi, ako ga nije već istresao jer je možda osjetio kako ga ispod šešira nešto golica. Ipak, lišće se prosipa tek ispred ulaznih vrata – čovjek nije osjetljiv. Sivi šešir osjeća umjesto njega.

Ne daj se, Arsene

25 kol.

Ne daj se, Arsene govor je koji sam održala na današnjoj komemoraciji Arsena Dedića u Hrvatskom društvu pisaca.

Znam da se puno mojih vršnjaka na socijalnim mrežama s pravom pitalo što feministica ima tražiti na komemoraciji Arsena Dedića, kantautora čiji su tekstovi vrlo često školski primjer toga kako ne treba pisati o ženama i romantičnoj ljubavi. Stvar je u tome da je zajedno s Desankom Maksimović, Jacquesom Prévertom i Vaskom Popom, Arsen Dedić bio prva poezija s kojom sam se kao dijete susrela u obiteljskom domu. Šesto izdanje Broda u boci doslovno me pjesnički odgojilo. Ne mislim pri tome na Ne daj se, Ines, koja je hrvatski pandan Prévertovoj Barbari, i koja je već osamdesetih bila sentimentalna zaostavština prošlih vremena koju nisam mogla intelektualno razumjeti, već na one pjesme u kojima je Dedić bio ironičan i duhovit i koje su i danas jednako aktualne i zabavne.

Krajem devedesetih bila sam opsjednuta Arsenovim pločama i neprestano sam slušala pjesmu Vlakom prema jugu. Ta je stvar nudila savršen eskapizam nakon iscrpljujućih ratnih godina. Drugi su klinci slušali Backstreet Boyse i Nirvanu, ja sam vrtila stare jugoslavenske šlagere i Toma Jonesa jer tad jesam postala nostalgična i to za jugoslavenskim modernizmom, natapiranim frizurama, mod haljinama, Gabi Novak, ekstravagantnom i sjajnom Josipom Lisac: u „tranziciji“ smo izgubili uređeno društvo i dobili estradnu zabavu koja nas je degradirala do te mjere da su i Dedićevi najproblematičniji tekstovi zvučali kao himne trećeg feminističkog vala.

Arsena Dedića nisam, dakle, nikad doživljavala kao neprijatelja, već kao važno ime neprovratno izgubljenog društva koje je bilo urbanije od onog koje su nam u amanet ostavile devedesete. Preko tekstova koje je pisao za druge izvođače, u suradnji sa stranim kompozitorima, Dedić je jugoslavenski i hrvatski kulturni prostor povezao sa cijelom Europom, posebice s Francuskom i tamošnjom šansonijerskom tradicijom. S obzirom da te veze sa svijetom koja nas je deprovincijalizirala više nema, nije teško razumjeti zašto je Dedićev glazbeni opus toliko važan i hvale vrijedan. Zbog toga danas stojim tu pred vama: da kažem da tu činjenicu ne možemo zaboraviti ni mi mlađe slušateljice i slušatelji koji nismo najbolje poznavali jugoslavenski kulturni kontekst u kojem je Arsen Dedić započeo svoju karijeru i dosegnuo njezin vrhunac. Jasno mi je da će se starije generacije Dedića prisjećati anegdotalno, plastičnije, ali mi ga mlađi kao kantautora možemo doživjeti isključivo preko popularne kulture u kojoj će zajedno sa svojim suvremenicima nastaviti figurirati kao važno ime bez obzira na to što više nije s nama.

No Arsen, naravno, nije bio samo pjevač i tekstopisac, već i izvrstan pjesnik. U prvom je redu, zapravo, bio pjesnik, iako ga internet, ali i oni koji nisu na njemu, ipak najradije pamte kao kantautora ljubavnih pjesama sa sladunjavim glazbenim aranžmanima. Miroslav Mićanović i Zvonimir Mrkonjić uvrstili su ga u svoje antologije suvremenog hrvatskog pjesništva. Dobio je Goranov vijenac za životno djelo. No čini mi se da je razgovor o Dediću kao pjesniku ostao površinski i da su u antologije ulazili većinom njegovi stihovi koji su tonom nalikovali onome što su pisali krugovaši i razlogovci, dok su njegova najbolja ostvarenja bili šaljivi, nepretenciozni kritički komentari – šlagerski u pravom smislu te riječi: Provincijsko kino, Balada o prolaznosti i sl. Kad je prije koju godinu nastupio u Lukovdolu na svečanom otvorenju Goranovog proljeća, na skromnu se drvenu binu popeo tek s mikrofonom i sintisajzerom. Nastup je bio nepretenciozan i neposredan, bez ikakve pompe i ukrućenosti što me pomalo iznenadilo. Činilo se da bi s lakoćom mogao nastupiti i na kakvoj maturalnoj večeri u režiji Sofije Coppole pod ružičastim, prigušenim svjetlima i balonima zakačenim za strop. Žao mi je što taj nastup nitko nije snimao jer je Dedić improvizirao pjesmu Zaboravlja se, aludirajući na svehrvatski zaborav Jugoslavije. Iza njega na zidu bila je slika Ivana Gorana Kovačića što je, sad kad o tome razmišljam, sretan detalj, jer su ta dva pjesnika lice i naličje iste poezije – one koja tegobu piše s lakoćom, a radost ne uzima zdravo za gotovo čak i onda kad zvuči najnonšalantnije.

Htjela bih na kraju reći kako sam vidjela na internetu da ljudi potpisuju peticiju da se Pleso umjesto u Franju Tuđmana preimenuje u Arsena Dedića, ali mislim da bi najbolje bilo poslušati pjesnika:

kad me u vreći s topovskom kuglom
spustite u bezdan, u vodu
nek ne nosi ulica moje ime
dajte ga nekom brodu.

Taj bi pjesnički brod, kad bi doista postojao, morao biti i dirljiv i zabavan istovremeno jer je i ono što nam je ostalo od Arsena Dedića takvo. Postoje uostalom plovidbe koje lako zaboravljamo, brodovi koji brzo potonu. Arsen nije jedan od njih.

Smrt dopadljivosti!

21 kol.

U tekstu Mr. Asshole: On disastrous Effects of Being Liked kojeg, nažalost, više nema na internetu, Ben Clague svojevremeno je spekulirao o tome zašto su američki čitatelji stalno izloženi jednim te istim romanima i kratkim pričama kakve su lako mogli pročitati i prije tridesetak godina. Uz neprestano štancanje Walmart-bestselera i tvrdoglavo odbijanje pisaca poput Jonathana Franzena da prihvate realnost interneta koju živimo (tekst je objavljen 2011. godine), Clague kao glavni problem američkog izdavaštva i književnosti ističe i želju pisaca da se dopadnu, da budu, rečeno jezikom Facebooka – lajkani.

Clague tvrdi da nema mjesta za novog Geneta, novog Becketta, novog Burroughsa jer se od pisca više ne očekuje da budu agensi promjene, već se od njih traži da pišu reakcionarne stvari koje bi trebale spasiti „ozbiljnu“ književnost od modernosti koja joj prijeti. Američki pisci, kako tekst objašnjava, najviše od svega hoće da se svide i zato se drže podalje od kontroverze, iako bez talasanja dobre književnosti jednostavno ne može biti. Nije se teško složiti s Benovom kritikom jer i izvan američkog konteksta vrijede isti zaključci: sve su nacionalne književnosti prepune imena koja se žele dopasti, pa ako treba i lošim pisanjem. Nigerijska je spisateljica Chimamanda Ngozi Adichie nedavno, primajući nagradu 2015 Girls Write Now, poručila istu stvar, donekle zaoštrenije: zaboravite na dopadljivost. Adichie je svoju poruku usmjerila prvenstveno na mlade žene kojima je sugerirala da priču stave na prvo mjesto: „If you start off thinking about being likable you are not going to tell your story honestly, because you are going to be so concerned with not offending… And that’s going to ruin your story, so forget about likability.“

Kao čitateljici, uvijek mi je bilo jasno da je autorsko dodvoravanje kolektivnom ukusu pogubno za pisca, za ono što piše i da to posebno vrijedi za književnice jer su one koje se trude biti dopadljive na dvostrukom gubitku: ne samo da će nužno pisati lošije jer se boje negativnih reakcija, pa posežu za najgorim, „provjerenim“ klišejima i stereotipima, već će – koristeći te stereotipe rezervirane za takozvanu „žensku književnost“, kapitulirati pred mizoginom književnom poviješću i kanonom koje ne žele uzdrmati kako se slučajno ne bi nekome zamjerile.

U tekstu If you want to have an opinion, forget likability, u kojem sam se odmah prepoznala jer 1) imam stav i 2) nisam dopadljiva, feministkinja Meghan Murphy prenosi i dalje razvija poruku popularne nigerijske spisateljice. Odreći se dopadljivosti jako je teško. Pisanje protiv struje iscrpljujuće je i stresno, i kad jednom minimalizirate taj stres, postaje puno teže namjerno mu se izložiti, pa prešućujete i one stvari koje nikako ne biste smjeli jer ne želite doživjeti neugodne reakcije, kritike i, kako Murphy kaže, ostracizam, jer upravo je ostracizam ono što vas čeka kad se usudite naglas izgovoriti stvari koje drugi nikako ne žele čuti. Ne samo da će vas napadati ljudi od kojih to očekujete, već ćete otuđiti i prijatelje, druge žene i feministkinje. Meghan Murphy piše i o tome: „Boli kad se prijatelji distanciraju od vas zato što ste rekli nešto što im je neprijatno, nešto što je nepopularno, nešto što propituje njihove životne izbore i svjetonazor. Mnogi preferiraju udobnost iznad svega“.

Posebno je teško, i to govorim prije svega kao spisateljica, pomiriti se s činjenicom da će vam to iscrpljujuće, tvrdoglavo pisanje protiv struje obilježiti život. Sviđati se, kako je Clague napisao, „uključuje listu stvari koje ne možete napraviti, stvari koje uništavaju svaku moć koju biste mogli kao pojedinac i kao pisac imati. Sviđati se znači imati obavezu zadržati tu svoju dopadljivost – jer kad si pozvan na jednu zabavu, rado bi htio otići i na drugu. Sviđati se znači raditi točno ono što se od tebe očekuje. Sviđati se znači složiti se s finim starim seljakom na večeri, čak i kad je pomalo rasist, jer mu se, eto, sviđaš. I najvažnije, sviđati se znači nikad ne biti neuljudan, čak i kad to situacija zahtijeva.“ To nisu komporomisi na koje ću ikad osobno biti spremna.

Po Clagueu, moje tvrdoglavo odbijanje da se svidim drugima znači da nikad neću kao autorica imati moć kakvu bih imala da me šira publika voli, ali isto tako, kao što kaže i Adichie, to je odustajanje od dopadljivosti moć koja vrijedi više: kad nam je priča na prvom mjestu, bolje pišemo. Mislim da je bitno naglasiti da je autorstvo uvijek stvar odluke, a ne nekakav misteriozni životni poziv. U trenutku u kojem si osvijestiš da ćeš se ozbiljno baviti pisanjem, također si osvijestiš zašto to radiš: zato što se pisanjem želiš svidjeti drugima, zato što želiš imati moć nad svojim čitateljima i odgovarajući socijalni status koji takva moć nosi, ili – zato što imaš stav koji želiš izraziti, želiš nešto podijeliti s ljudima koji su ti kao čitatelji posve ravnopravni. Ne pišem, dakle, da bih se svidjela drugima. Pišem jer je to moj posao. A pošto ga ne želim raditi loše, ne uvlačim se čitateljima u guzicu. Dupe jednostavno nije dobro mjesto za moje rečenice.

Urban magazin, intervju

16 svi.

Povodom izlaska zbirke kratkih priča Mars (Sandorf, Zagreb), dala sam intervju Tamari Zablocki za sarajevski Urban magazin. Pričale smo o knjizi, feminizmu, pornjavi, apatiji. Izdvajam nekoliko pitanja i odgovora, za ostalo se morate dočepati Um-a.
O Marsu više idući tjedan, ovdje na blogu i na Mufu.

Kod obješenika

14 svi.

U siječnju ove godine napunilo se točno sto godina od rođenja Branka Ćopića. Imala sam namjeru odmah poslije Nove godine objaviti tekst o njegovoj priči Kod obješenika, koja je na mene ostavila dubok dojam. Kod obješenika idealno je interpretacijsko mjesto jer objašnjava spregu piščevog humora koji ga je proslavio i njegove melankolije bez koje tog humora ne bi bilo, ali nakon prvih nekoliko rečenica shvatila sam da ne mogu pisati o vješanju Ćopićevog lika a da se istovremeno ne osvrnem i na autorovu smrt. Pomisao na Ćopićevo samoubojstvo i oproštajno pismo koje je adresirao na Ziju Dizdarevića, prijatelja ubijenog u Jasenovcu, sasvim me demotivirala. Nisam se mogla natjerati da tekst dovršim i taj je fantomski, neobjavljeni post na blogu ostao tek neispunjena obaveza prema najzanimljivijem od svih bosanskohercegovačkih pisaca, čovjeku kojeg je nakon devedesetih postalo pomodno prešućivati.

U međuvremenu sam pročitala Williama Styrona, Darkness Visible, knjigu-prisjećanje o depresiji zbog koje se pisac zamalo ubio. Čitajući Styrona, sjetila sam se razdoblja u kojem sam Kod obješenika prvi put otkrila. Bilo je to na trećoj godini faksa kad sam se i sama borila s akutnom depresijom. Moja je rutina tih dana bila jeziva: na faks sam odlazila u istoj odjeći u kojoj sam spavala i nisam je mijenjala danima. Osobna je higijena pala u drugi plan. Neprestano sam pokušavala spavati, ali budila sam se u puno gorem stanju od onog u kojem bih legla. Ustajala sam potpuno dezorijentirana, ne znajući koje je doba dana ili koji je uopće datum. Najgore od svega, imala sam osjećaj da mi se mozak skašao. Stvari koje inače obavljamo mehanički posve sam zaboravila raditi. Četkicu za zube stavljala sam među češljeve, bademantil gurala među kapute. Na WC sam znala otići zaboravljajući da skinem gaće ili bih ustajala s WC-a prije nego bih se pomokrila do kraja. Bila sam odsutna iz vlastitog života.

Styron je naveo niz situacija i u nekima od njih  lako sam se prepoznala. No kad je pisao o depresiji kao rezultatu sistemskog stresa i dubokog osjećaja gubitka, zaboravio je napomenuti jednu vrlo bitnu stvar – nisu svi gubici isti. Velika je razlika između depresije izazvane obiteljskom tragedijom (gubitkom majke u djetinjstvu) i gubitka zbog kojeg su se, na primjer, ubili Majakovski i Ćopić. Ono što je skašalo moj mozak bio je, istina, duboki osjećaj gubitka, ali političkog gubitka: pohađala sam studij koji je na univerzitetskoj razini rehabilitirao nacionalizam i podučavao studente nacionalističkom diskursu. Sve s čime sam se osobno identificirala bilo je proskribirano. Ne govorim samo o feminizmu, već i o komunizmu, o ideji društvenog progresa i klasne ravnopravnosti. Moje su kolege bez problema kupovale ispite i u tome nisu vidjeli nikakav problem. Štoviše, tranzicijska im je žabokrečina odgovarala jer su i sami bili jednako mutni. Mene je, s druge strane, to okruženje polako počelo gušiti.

Penjala sam se fakultetskim stepenicama i imala osjećaj, doslovan fizički osjećaj, da mi se patike (koje su bile suhe) cijede kao da sam prethodno hodala po kakvom plićaku. Jedva sam se susprezala da ne plačem na javnom mjestu. Kolegice su mi nešto pričale, ali nisam ih čula. Nisam ih mogla čuti jer nisam bila prisutna. U takvom sam stanju mentalnog propadanja jedva pročitala Ćopićevu predratnu zbirku Pod Grmečom. U takvom sam stanju pročitala Kod obješenika.

Ćopić je majstor socijalnog komentara. Njegov ironijski odmak od sredine u kojoj je odrastao ne smeta mu da zadrži kolorit Bosanske krajine dok pripovijeda o stvarima koje nadilaze lokalne teme. Ćopić piše o socijalnoj bijedi, o siromasima, o talogu bosanskog društva, ali bez ikakve patetike. Naprotiv, ne štedi ni tu bijedu s kojom kao čitatelji suosjećamo, ne zazire od poruge i ismijavanja. Priča u kojoj nitko nije pošteđen piščevih oštrih, ali humorističnih uvida, Kod obješenika, govori o starcu koji se ode objesiti i sa sobom povede kobilu da ga sin i njegova obitelj nađu kad budu išli tražiti nju. I doista, sutradan, pokojnikov sin njegov leš nađe slučajno, tražeći zapravo kobilu. Na samom nam, dakle, početku Ćopić stavlja do znanja da u bijedi ljudski život radikalno gubi na vrijednosti, da nas siromaštvo dehumanizira. To što starca nema, nebitno je. Samo je kobila važna.

Gorku istinu o bezvrijednosti staračkog života, o ljudskoj tuposti, Ćopić pripovijeda kroz smijeh. Još dok ga nisu skinuli s drveta, dok se leš obješenika još uvijek klati, ljudi dolaze da pokojnika vide i dotaknu ga. Sijaset karikaturalnih seoskih likova okuplja se oko obješenika da razgovara o politici (mrtvac više neće plaćati porez), njegovoj odjeći, o kobili. Odmah pored leša nesmetano se nastavlja život koji je pokojnik dobrovoljno napustio. Njegov sin dogovara prodaju kobile i u glavi broji što sve mora dobivenim parama poplaćati. Tek kad se sjeti da oca mora sahraniti, „neveselo pogleda uz onaj bukvić“. Smrt oca sinu postaje stvarna kroz novac – kroz trošak njegovog pogreba.

No bez obzira na to što Ćopić sve ružno i tužno u svojoj prozi propušta kroz smijeh, činjenica je da su teme koje književno obrađuje depresivne. Ćopić piše o potlačenim ljudima koji se guše pod državnim nametima, o ljudima koji presipaju iz šupljeg u prazno jer nemaju ništa i to objavljuje pred sam početak Drugog svjetskog rata, prije nego će otići u partizane u želji da tim poniženim ljudima omogući bolji, dostojanstveniji život i, zašto ne, bolju i dostojanstveniju smrt. No što od te dostojanstvene smrti na kraju ostaje njemu?

Ćopić se 1984. godine s beogradskog mosta bacio u Savu i utopio. Njegove su oproštajne riječi prepune političkih aluzija ne neprijatelje koji se vraćaju, na neprijatelje kakve je nemoguće izmaštati. Nekoliko godina kasnije Jugoslavija se raspada i doista, „mrke ubojice s ljudskim licem“ koje je Ćopić u svom pismu Ziji Dizdareviću spomenuo – uskrsavaju: „crni su im konji, crne su im potkovice“. Jeza koju je Ćopić osjetio, koja je ubojice najavljivala, ne jenjava ni danas. I dalje nas drži stupor mrskih devedesetih, a jugoslavensko truplo još uvijek zaudara. U tom sam depresivnom stuporu odrasla i kad sam ga na fakultetu postala svjesna, naglo me poklopio: okružena ljudima upitnog kredibiliteta usmjerenima na vlastitu korist, osjetila sam strašan gubitak – posvemašnji gubitak uređenog društva. Tranzicija me doslovno bacila u depresiju iz koje sam se jedva iščupala. Poratno će doba, govorili su stariji dok smo sjedili po smrdljivim podrumima, biti gore. I bilo je. Kako za Branka Ćopića, tako i za mene.

Ljudi zaboravljaju da se emotivno i intelektualno možemo investirati i u ideje, ne samo u druge osobe. Čovjek je političko, društveno biće koje vlastiti identitet gradi ideološki. Kad se ta ideologija u kojoj se prepoznaju kompromitira, pojedinci poput Ćopića i Majakovskog koji su je književno gradili moraju nužno osjetiti gubitak. Nisu izgubili majku ili oca, ali i takav je gubitak jednako tragičan. Da je Ćopić s pravom skočio u Savu, govori činjenica da je u međuvremenu postalo nepopularno afirmirati ideje koje je on rado tematizirao u svojim djelima. Ćopić je izašao iz mode, a onda i iz školskih udžbenika. Humor se izgubio i zamijenio ga je nacionalistički patos koji ne tolerira bilo kakvo ismijavanje. Dobro je što pisac nije živ da tome svjedoči. „Mrke ubojice s ljudskim licem“ bolje je predosjetiti nego dva puta doživjeti.

Nacionalni pisac i ružina vodica

18 tra.

Ponekad pomislim kako je za vrijeme Juge Francuska lako mogla biti autonomna pokrajina koju bi kasnije devedesetih Srbija aneksirala jer kao i većina ex-yu zemalja, Francuska preferira šovinizam, čist jezik i muške autore. Dakle, ako zanemarimo njezinu imperijalističku, kolonijalnu povijest i njezin kapital koji ovdje nitko nema – FR se savršeno uklapa u naš kulturni milieu.

Zadnjih par godina dosta redovito B. i ja kupujemo Le Magazine Littéraire, francuski časopis za književnost koji izlazi jednom mjesečno. Prije pet godina, rujanski je broj LML-a bio posvećen francuskim romansijerkama. Spomenuli su gospođu de Lafayette, George Sand, Marguerite Yourcenar, Colette i mnoge druge istaknute autorice koje svi vrlo dobro poznajemo. Taj je jubilarni 500. broj časopisa bio uređen, dakle, u znaku spisateljica. I što se onda u međuvremenu desilo? Ono što se dešava i u Hrvatskoj: u redu je jedan broj posvetiti ženama, ali čim krenemo govoriti o nacionalnom kanonu, muška imena obavezno imaju prvenstvo.

Ovogodišnji aprilski broj (apriliiiiiiililiiii žene, apriliiiiliiiiiliii) donosi veliku anketu: NAŠ NACIONALNI PISAC. I na naslovnici Victor Hugo za kojeg je glasao najveći broj od 1006 anketiranih Francuza i Francuskinja. E sad, anketa je već unaprijed ograničila imena za koja se moglo glasati. Na spisku od preko 30 autora samo su tri autorice – de Beauvoir, Sagan i Duras. Rezultate je ankete LML preuzeo iz revije Médium koja ju je provela i u drugim zemljama Europske unije (glasalo se za Goethea, Dantea, Shakespearea). Le Magazine Littéraire je zatim dopunio anketu odgovorima „domaćih“ autora i autorica na pitanje koji su njihovi nacionalni favoriti. I tim je objavljenim odgovorima, zapravo, Francuska potvrdila svoju ograničenost za koju obično bez pardona optužuju rustikalni, neprofinjeni Balkan.

Što reći kad ikona francuskog feminizma Hélène Cixous na pitanje: „Nacionalni pisac. Vaš, jedini, jedinstveni. THE nacionalni pisac. Dakle? Oklijevate?“, odgovori da Shakespeara vidi kao nadnacionalnog pisca i onda, popuštajući pod pritiskom anketara koji inzistira na francuskom imenu kaže: Stendhal, Rimbaud. Cixous je spremna polemizirati o pitanju „nacionalnog“ u književnosti, ali ne i o feminističkim implikacijama ovako ograničenog izbora, ovakve ograničene ankete. Ostale anketirane autorice nisu bile ništa bolje. Redom su birale – Montaignea, Flauberta, Rabelaisa, Pascala, La Fontainea, Prousta. Pristajale su bespogovorno na kanon koji će ih sutra tretirati jednako kao i njihove prethodnice, na nepravičan kanon koji muškarce diže u nebesa, a žene gura u biografske natuknice i fusnote.

Pozicija autoriteta u kulturi očito je nadnacionalno problematična jer uvijek pripada muškarcima, bili oni autori ili ne. Ponavljam se već k’o Švabo tralalala: anketiramo žene, pitamo ih za mišljenje, ali nije nas zapravo briga jer su odgovori uvijek isti, očekivani, čak i kad ih daju žene. Umberto Eco aka EGO, na primjer, vrlo autoritativno i odrješito kaže: “Rabelais, bez ikakve sumnje i potrebe za objašnjenjem”. To je taj muški bezvremeni autoritet koji nema potrebu objašnjavati jer je tako kako on tvrdi da jest. Točka. I onda još žene pristaju na tu točku koja ih redovito ostavlja izvan.

U hrvatskom kontekstu suočene smo s istom situacijom: kad se autorica želi profilirati kao ozbiljno ime, ona za svoje književne uzore redovito bira i navodi muškarce. Ako bismo spekulirale o HRVATSKOM NACIONALNOM PISCU, velika je vjerojatnoća da ne bismo spomenule dva trenutno najznačajnija imena, Dubravku Ugrešić i Dašu Drndić, već bismo nabrajale niz posve osrednjih, ali megalomanski nastrojenih muškaraca koji ni sami nisu u stanju drugi put pročitati ono što su napisali. Ono što ni pas s maslom ne bi pojeo kod nas završava u školskim čitankama. Ako ništa drugo, francuska kanonizirana mizoginija barem nije loše napisana.

Da paradoks spomenute ankete bude još veći, samo nekoliko stranica prije gledamo u veliku fotografiju Daphne du Maurier, engleske spisateljice francuskog imena, i čitamo tekst na dvije stranice, naslovljen Crna ruža, u kojem Emmanuelle de Boysson jasno kaže da je mizoginija glavni razlog zbog kojeg su autoričino pisanje za života nazivali „ružinom vodicom“ i diskreditirali uspjeh njezinog romana Rebecca. Kakav kontrast, kaže de Boysson, u odnosu na njezinu posthumnu recepciju! „Ne samo da joj nikad nisu prestali štampati romane, već su oni postali klasici, u pravom smislu te riječi“. No jesu li doista? Jer dvije stranice kasnije čitamo anketu koja potvrđuje predrasudu da žene pišu „sladunjave“ romane à l’eau du rose, a muškarci djela od nacionalnog značaja.

Kruha i ruža!

8 ožu.

Osmi mart nisu karanfili, nisu parfemi, lutkice, dekice, nije držanje za ručice, nije odlazak u kino da nam bude fino. Osmi mart je feminizam. Osmi mart je politička borba žena za ravnopravnost. Dio puta smo prevalile, ali do kraja još nismo došle. Osmi mart je dan sjećanja na žene koje su mi omogućile da danas ovo napišem, a vama da moj blog pročitate. Osmi mart je dan kad se sjećamo svih onih žena koje su izrabljivane do smrti za tvorničkim strojevima i u domaćinstvu, žena koje su se usudile dići glas da bi nama danas bilo bolje, ali i onih žena koje nisu bile te sreće da se njihov glas ikad čuje!

Hvala im od srca!

Htjela bih se zahvaliti i Maji Solar koja je prijevod pjesme tražila i kad ga nije mogla naći na internetu, sugerirala meni da Bread and Roses prevedem. Prepjev je namjerno uploadan kao slika da ga možete lakše dijeliti po blogovima, socijalnim mrežama, držati u novčaniku i ako treba, da vam pjesmu bude lakše tetovirati na grudi!

← Older Entries
Newer Entries →