Sluškinjina priča

Popularna serija Sluškinjina priča (2017, Hulu) snimljena po istoimenom romanu spisateljice Margaret Atwood, objavljenom prije više od tri desetljeća, ne služi najbolje ženama i njihovoj borbi za očuvanje reproduktivnih prava. Dio kritičara s punim je pravom opisao seriju sintagmom misery porn, s obzirom na sve okrutnosti koje protagonistkinja June Osborne (Elisabeth Moss) doživljava zajedno s drugim ženama u distopijskom svijetu u kojem umjesto Sjedinjenih Američkih Država postoji takozvani Gilead. Ta je republika mjesto duboke rodne diskriminacije u kojoj vrijednost ženi daju njezini reproduktivni organi: budućnost koju je Atwood napisala distopijsko političko previranje svodi na ženu koja rađa u vrijeme kad je reproduktivno zdravlje svih, ne samo žena, ozbiljno ugroženo. Moćnici koji se ne mogu sami seksualno reproducirati, a obiteljske vrijednosti žele živjeti kao da se ništa nije promijenilo – sile mlade žene nenarušenog zdravlja da rađaju za njih, prinudno. Nastavi čitati →

Kultura dijaloga i sperme


Moram priznati da me Jutarnji list prijatno iznenadio grafičkom opremom teksta Sanje Vlaisavljević. Odmah na početku stavili su fotku Gorana Samardžića na kojoj autor stoji kraj nacrtane svinje. I onda ljudi kažu da Hrvati nemaju smisla za humor! Deset dana nakon Osmog marta, Vlaisavljević brani tu svinju, odnosno pravo Samardžića da stoji kraj nje, pomalo snuždeno, kao mesar u bijelom. Tim bismo prizorom mogli i zaključiti raspravu, jer fotografijom je rečeno sve: za pisca koji je nedavno blogerici Jeleni Kalinić u porukama nudio svoju spermu u fildžanu da oplodi njome samu sebe jer nemajke navodno nisu zgodne kao što su to rodilje, nema primjerenijeg mjesta od zida; svinja s jedne, kobasice s druge strane. To je sav kontekst koji mu je potreban. Vlaisavljević brani Samardžićevu ponudu onako kako se i inače brani seksualno uznemiravanje: napadanjem žene koja spermu nije htjela. Vlaisavljević brani Samardžića tekstom koji, nimalo iznenađujuće, podsjeća upravo na ustajalu izdrkotinu u okrnjenom fildžanu. Nastavi čitati →

KURAC VOLIM

Ljudski glas, ZKM

Možda nije naodmet odmah na početku reći da je Chris Kraus u pravu kad kaže: Dick is sensitive. Govorimo li o stavu autorice Chris Kraus ili o mišljenju njezine protagonistkinje Chris Kraus? Autofikcija uvijek ostavlja prostora za kritičarske prijepore oko autentičnosti teksta, ali nema nikakve dvojbe da te nedoumice nisu glavna tema ove autofikcije. „I Love Dick“ (1997) hvata se u koštac s važnim pitanjem može li žena, svejedno bila ona stvarna osoba ili izmišljen lik, u svijetu muškaraca ikad biti glavna junakinja priče i života? KURAC VOLIM, kaže Vlasta Delimar ispod crno-bijele fotografije s koje nas gleda Vlasta Delimar. Autorice ne dvoje oko toga jesu li autentične ili ne, jer znaju da je njihovo iskustvo itekako stvarno, čak i kad je fikcionalizirano, ali Dick IS sensitive. „Male supremacy and dickdom“ rezultat su te osjetljivosti. „I Love Dick“ govori o tome.

Nastavi čitati →

Šest pasa glavonja šestoškrgaša

U epizodi serijala Blue Planet II (2017) o Antarktiku David Attenborough pripovijeda o psu glavonji šestoškrgašu s dna mora koji jede samo jednom godišnje, ali i o koraljima koji žive po 4000 godina. U tamnim zonama oceana gdje nema sunčeve svjetlosti vrijeme gubi svoj smisao: na dubinama u kojima je pritisak toliki da ga uspoređuju s dvadeset aviona posloženih jedan na drugi, godine 1945. i 1991. postaju besmislene. Hrvatska još, međutim, nije potonula na dno Jadrana, tako da je jedini pritisak koji može osjetiti – pritisak međunarodne zajednice kad napravi neki diplomatski gaf, uglavnom vezan uz ustaše i revizionizam koji nastoji glorificirati ustaški režim i NDH. Nastavi čitati →

Long Black Dick 24

Noć s ponedjeljka na utorak provela sam naizmjenično drkajući i plačući. Voljela bih da mogu reći da su razlog tome menga i PMS jer bi to svima pojednostavilo stvar, ali ne volim lagati. Nije ni do menge, ni do mog horoskopskog znaka, nije do mog spola, već je do Hrvatske. Istina je da sam po prirodi, što god to značilo, melankolična i da većinu vremena provodim u vlastitoj glavi, izgubljena u devijantnim mislima o smrti, seksu i budućnosti, ali ne mogu za sebe reći da sam pesimist. Naprotiv, ne samo da nisam pesimistkinja, već sam komunistkinja. Ne volim ljude, ali vjerujem u njih. Volim i vjerujem u ideju zajedništva, ideju društva i mnoštva. Drugi su mi ljudi neophodni. Potpuno je irelevantno to što ih većinu vremena aktivno izbjegavam jer život je pun kontradikcija i oprečnosti; moj je odnos s drugim ljudima dijalektika. Nastavi čitati →

Ja, ja i ja u Muzeju suvremene umjetnosti

Kako sam ja, 35-godišnjakinja, provela 2 sata u Muzeju suvremene umjetnosti jer dan nema 35 sati, a i Muzej suvremene umjetnosti utorkom radi od 11 do 18h

Frendica je na društvenoj mreži šerala tekst Ane Jakšić, Kako sam ja, 24-godišnjakinja, provela 24 sata u Muzeju savremene umetnosti. Po komentarima sam vidjela da ljudima nije najbolje sjeo. Mislim da je lead bio presudan: Nije bilo lako. Život je težak, ali zamislite samo kakva je onda suvremena umjetnost kad autorici nije bilo lako u muzeju ostati 24 sata, a mlada je i očito spremna da pati. Ne za umjetnost, naravno, to samo budale rade, već za tekst koji će Vice objaviti nelektoriran i popratiti ga profi fotografijama, da ljudi kojima nije lako čitati makar vide slike. Nastavi čitati →