Industrijska fotografija Toše Dabca

Radnik, Željezara “Zenica”, Zenica između 1956. i 1966, Arhiv Tošo Dabac

Tematska izložba posvećena industrijskoj fotografiji Toše Dabca koju ovih dana (do 18. 11. 2018), besplatno, možete pogledati u prostorijama zagrebačkog Muzeja suvremene umjetnosti, izložba je godine. Točka. Razlog zbog kojeg to možemo autoritativno reći jest složenost koja se krije iza nepretencioznih Dabčevih fotografija i varljive jednostavnosti izložbe. Muzejski je prostor ispražnjen od svakog suviška i možemo se odmah usredotočiti na najbitnije. Čim krenete gledati fotografije, kako one koje su razvijene i povećane u prošlosti, tako i one digitalno printane danas, upadate u kontekst komplicirane povijesne i političke zbilje koju je Dabac majstorski zabilježio i sačuvao za buduća gledanja. Nastavi čitati →

Povijest nasilja

http://www.fredericstucin.com/
Edouard Louis, écrivain
Paris, le 19 janvier 2016
©Frédéric STUCIN

Édouard Louis, pravim imenom Eddy Bellegueule (rođen 1992. godine), postao je l’enfant terrible francuske književne scene nakon svog prvijenca, autobiografskog romana En finir avec Eddy Bellegueule (2014). Louis je iznimno vješt pisac autofikcije. Njegova proza jednostavnim jezikom opisuje vrlo kompleksnu stvarnost političkog nasilja unutar kojeg su pojedinci zatim prinuđeni proizvoditi i trpjeti nasilje u svom intimnom, privatnom životu. Razlog piščeve svjetske popularnosti leži upravo u lakoći s kojom Louis opisuje spregu institucionalnog nasilja i tragičnih, osobnih priča koje su njime direktno uvjetovane. U svojoj posljednjoj knjizi Qui a tué mon pere (2018), autor eksplicitno navodi imena francuskih političara koji su svojim reformama dodatno obogaljili njegovog oca, tvorničkog radnika i invalida koji u francuskoj provinciji živi od mizerne invalidnine, hrane i lijekova koje mu država, okrutno, malo po malo oduzima. Nastavi čitati →

Ovo je priča o novcu

Na rezidenciji Lungomare u Loparu na Rabu, provela sam mjesec dana, točnije čitav april. Travanj međutim nije bio najokrutniji mjesec jer sam znala da ću u tih mjesec dana zaraditi preko tisuću eura. U taj su iznos bile uračunate dnevnice i kratka priča koju bih na kraju boravka napisala inspirirana Loparom. Znam napamet sve pristojne honorare koje sam dobila za pisanje priča (novinarski i publicistički tekstovi se ne računaju, ali i o tome bi se dalo). Zašto ih znam napamet? Zato što ih mogu nabrojati na prste jedne ruke. Nastavi čitati →

Sluškinjina priča

Popularna serija Sluškinjina priča (2017, Hulu) snimljena po istoimenom romanu spisateljice Margaret Atwood, objavljenom prije više od tri desetljeća, ne služi najbolje ženama i njihovoj borbi za očuvanje reproduktivnih prava. Dio kritičara s punim je pravom opisao seriju sintagmom misery porn, s obzirom na sve okrutnosti koje protagonistkinja June Osborne (Elisabeth Moss) doživljava zajedno s drugim ženama u distopijskom svijetu u kojem umjesto Sjedinjenih Američkih Država postoji takozvani Gilead. Ta je republika mjesto duboke rodne diskriminacije u kojoj vrijednost ženi daju njezini reproduktivni organi: budućnost koju je Atwood napisala distopijsko političko previranje svodi na ženu koja rađa u vrijeme kad je reproduktivno zdravlje svih, ne samo žena, ozbiljno ugroženo. Moćnici koji se ne mogu sami seksualno reproducirati, a obiteljske vrijednosti žele živjeti kao da se ništa nije promijenilo – sile mlade žene nenarušenog zdravlja da rađaju za njih, prinudno. Nastavi čitati →

Kultura dijaloga i sperme


Moram priznati da me Jutarnji list prijatno iznenadio grafičkom opremom teksta Sanje Vlaisavljević. Odmah na početku stavili su fotku Gorana Samardžića na kojoj autor stoji kraj nacrtane svinje. I onda ljudi kažu da Hrvati nemaju smisla za humor! Deset dana nakon Osmog marta, Vlaisavljević brani tu svinju, odnosno pravo Samardžića da stoji kraj nje, pomalo snuždeno, kao mesar u bijelom. Tim bismo prizorom mogli i zaključiti raspravu, jer fotografijom je rečeno sve: za pisca koji je nedavno blogerici Jeleni Kalinić u porukama nudio svoju spermu u fildžanu da oplodi njome samu sebe jer nemajke navodno nisu zgodne kao što su to rodilje, nema primjerenijeg mjesta od zida; svinja s jedne, kobasice s druge strane. To je sav kontekst koji mu je potreban. Vlaisavljević brani Samardžićevu ponudu onako kako se i inače brani seksualno uznemiravanje: napadanjem žene koja spermu nije htjela. Vlaisavljević brani Samardžića tekstom koji, nimalo iznenađujuće, podsjeća upravo na ustajalu izdrkotinu u okrnjenom fildžanu. Nastavi čitati →

KURAC VOLIM

Ljudski glas, ZKM

Možda nije naodmet odmah na početku reći da je Chris Kraus u pravu kad kaže: Dick is sensitive. Govorimo li o stavu autorice Chris Kraus ili o mišljenju njezine protagonistkinje Chris Kraus? Autofikcija uvijek ostavlja prostora za kritičarske prijepore oko autentičnosti teksta, ali nema nikakve dvojbe da te nedoumice nisu glavna tema ove autofikcije. „I Love Dick“ (1997) hvata se u koštac s važnim pitanjem može li žena, svejedno bila ona stvarna osoba ili izmišljen lik, u svijetu muškaraca ikad biti glavna junakinja priče i života? KURAC VOLIM, kaže Vlasta Delimar ispod crno-bijele fotografije s koje nas gleda Vlasta Delimar. Autorice ne dvoje oko toga jesu li autentične ili ne, jer znaju da je njihovo iskustvo itekako stvarno, čak i kad je fikcionalizirano, ali Dick IS sensitive. „Male supremacy and dickdom“ rezultat su te osjetljivosti. „I Love Dick“ govori o tome.

Nastavi čitati →