Jelena, žena koje itekako ima

Dvije glumice na slici (Jelena i Jelena) pokušavaju zorno prikazati evoluciju žene: nastala od majmunovog rebra, ali se, paradoksalno,  jebe i svršava kao kuja. p.s. Čini se da je majmun kojeg dvije Jelene nose na ramenima nobelovac  Ivo Andrić.

 

Uza sve stereotipe o ženama koje je Ivo Andrić svojim pisanjem perpetuirao (stereotip o ženi kao nekultiviranoj zvijerki, stereotip o Gospođici, ženi kojoj je status neudane žene i ime i prezime, ili stereotip o idealnoj ženi koje nema), najzanimljiviji je svakako onaj iz priče Knez sa tužnim očima.

Andrić u Knezu s tužnim očima piše sljedeće: „Ali ima dana u godini kad se žena ne može zadovoljiti pogledom. U našim knjigama nije zapisan broj tih dana, jer on nije kod svih žena jednak. Ali svaka ih ima. Takvi dani dođoše, nakon mnogo čekanja, slikarevoj ženi i kneževoj ljubovici. Najednom se sva žena promijeni. Zaigraše joj mišići, raširiše se oči i nabrekoše usne.“

Nobelovac, naravno, aludira na menstrualni ciklus, točnije – na ovulaciju, vrijeme kad je žena navodno spremna da se jebe, da primi muško sjeme. No dobro, možda je Andrić dobio Nobela za književnost, ali takvo glupavo i netočno opisivanje seksualnog uzbuđenja kod žena sigurno ne bi moglo proći u znanosti. Da je Andrić kojim slučajem znanstvenik, a ne pisac – sigurno bi ga ismijali, jer tko još vjeruje u te priče da se žene „tjeraju“ kao kuje? Valjda je svima jasno da se žena ne pretvara u ogromnu stražnjicu kad hoće da se jebe?

Nažalost, riječ je o problematičnom stereotipu koji se uporno provlači kroz književnost, ali i (kako ćemo vidjeti) kroz znanost, o stereotipu koji se, upravo zbog upletenosti znanosti, tumači kao činjenica, a ne kao predrasuda. Zato ne treba čuditi što Ivo Andrić i dalje figurira kao aktualan pisac ne samo kad je preispisivanje bosanskohercegovačke povijesti u pitanju.

Medicina je, na primjer, sustavno radila na tome da iznese opipljive dokaze da su žene manje vrijedna bića od muškaraca. Francuski liječnik Pierre Roussel napisao je knjigu o fizičkom i moralnom ustroju žene (Systeme physique et moral de la femme, 1775), publikaciju koja je bila toliko popularna da je doživjela sedam izdanja. Roussel je pokušao, ističući fiziološke razlike između muškaraca i žena, objasniti moralnu nadmoć muškaraca kao biološki utemeljenu. Liječnik je išao toliko daleko da je tvrdio kako aktivnosti poput ozbiljnog razmišljanja mogu potpuno izmijeniti, degenerirati žensko tijelo jer je intelektualni rad koji je posve prirodan muškoj tjelesnoj konstituciji, pretežak za žensko slabašno tijelo. Rousselova je knjiga bila popularna i u devetnaestom stoljeću, čitana i u dvadesetom.

U svom eseju, objavljenom u trećem izdanju zbornika o evolutivnoj biologiji Conceptual Issues In Evolutionary Biology (MIT, 2006), filozofkinja biologije Elisabeth Lloyd govori kakvo su nam nasljedstvo ovakvi inherentno mizogini stavovi ostavili.

Lloyd jasno ističe glavni problem – iako je 21. stoljeće, i dalje je najpopularnija pretpostavka da je svaki dio ženske seksualnosti moguće objasniti reprodukcijom. Nameće se, dakle, ideja da je seksualno ponašanje žena usko vezano uz reprodukciju, što je empirijski potpuno netočno. Iz nekog razloga, međutim, većina znanstvenika potpuno zanemaruje podatke koji se s njihovim uvjerenjima ne poklapaju. Isti odbacuju i samu mogućnost hormonalno neovisne seksualnosti kod žena.

Neka netko curama objasni da se džabe trude, znanstvenici nisu budale da povjeruje kako je to što rade seks! Svršila, pa što? Nigdje ne vidimo kitu, a bez kite se ne pika.

Filozofkinja kao primjer navodi kolegu znanstvenika koji je orgazam kod ženki makaki majmuna pokušao mjeriti tako da aparate priključi na mužjaka. Kad ga je Lloyd upozorila da je poznata činjenica da majmunice svršavaju skoro isključivo za vrijeme istospolnih seksualnih susreta, znanstvenik je istaknuo kako njega zanimaju samo „bitni“ orgazmi, implicirajući dakle, da ako seks nije u reproduktivne svrhe, on nije od znanstvenog interesa. Iako se činjenice jednostavno ne poklapaju s popularnim pretpostavkama, umjesto da se te neutemeljene pretpostavke izmijene, činjenice su te koje se pokušavaju zanemariti ili „ispraviti“.

I znanost, dakle, kao i Andrić, žene radije povezuje s kujama, mačkama i drugim životinjama koje se „tjeraju“, iako istraživanja pokazuju da tek 6 do 8% žena osjeća porast seksualne želje za vrijeme ovulacije. Upravo suprotno, većina žena osjeća pojačan interes za seks kad su šanse da zatrudne – najmanje. No bez obzira na dobro dokumentiranu činjenicu da orgazam kod žena nije uvjetovan heteroseksualnim, reproduktivnim seksom, niti ovulacijom, znanstvenici i dalje tvrde kako samo reproduktivni seks, kad su žene u pitanju, ima smisla. Zašto bi, pobogu, žene svršavale neasistirano, masturbirajući, kad im biologija za to ne daje nikakvog povoda? Ovakav stav, naravno, ima smisla samo ako biologiju kao znanost prepustimo muškom reproduktivnom organu koji misli da je mjerilo za sve, pa i za stvari koje tako očito s njim nemaju nikakve veze.

Aktualna evolucijska objašnjenja ženske seksualnosti pokazuju najbolje u kojoj mjeri osobna uvjerenja i stavovi znanstvenika mogu utjecati na biološka objašnjenja fundamentalnih fizioloških procesa. To znači da društvene pretpostavke i prethodni angažmani znanstvenika utječu na način na koji će se znanstvenici baviti određenim temama, kako će pristupiti samoj znanstvenoj metodologiji i eksperimentiranju. I humanistika i znanost (uz rijetke izuzetke) rade, dakle, na tome da očuvaju privid na kojem počivaju sve neravnopravnosti, privid objektivnosti, iako je jasno da nikakve objektivnosti čak ni u znanosti – nema.

Prenesen u književnost taj bi privid objektivnosti, kao u slučaju Ive Andrića, nastojao od posve bezazlenih i banalnih pitanja razviti nadriznanstveni diskurs, kako bi izbjegao ozbiljne rasprave. Tako danas imamo smiješne svađe u kojima jedni tvrde da je Andrić Hrvat, drugi da je Srbin, treći da je latentni Bošnjak ili čak Bosanac, ali nitko ne govori bitno – da je Ivo Andrić problem. Njegove su knjige obavezna školska literatura i lektira. Njegove knjige odgajaju, ili bolje reći – sustavno indoktriniraju. Na njegovu se beletrističku ostavštinu gleda kao da je od suhog zlata i nitko ga ne kritizira. Po meni je, međutim, to njegovo naslijeđe često pirit, budalino zlato: Andrić je gledao unatrag jer mu se dopadalo ono što tamo vidi. Pogotovo kad su žene u pitanju.

A kakav su tretman žene i ženski likovi imali u prošlosti nije teško doznati. Dovoljno je pogledati kakav tretman imaju danas. Ništa se bitno nije promijenilo. Pierre Roussel, Ivo Andrić i ostali su se za to itekako pobrinuli.

BONUS:

– Šta ba, nećeš da mi čestitaš rođendan?! Jel znaš ti curo ko sam ja? Meni je i Gugl odao počast, a nema do Gugla, pitaj Majkrosoft.

– Ma šta nećeš?! Ma znaš šta, ja sam debele i teške knjige pisao baš za ovakve situacije. Kad te odalamim po glavi Travničkom hronikom ima da padneš u nesvijest.

– Možda se tučem kao curica, ali pišem kao dvije! Pogledaj kako mi je debela ova knjiga. Pogledaj! Ajde je sad dotakni. Ko kamen!

– Čuj nje, ona bi meni da drži ders. Nisam ti ja debeli Krleža, ja mogu potrčati. Ako te stignem – najebala si.