Pornografske vrijednosti

Ne možemo govoriti o pornografiji a da se ne dotaknemo vrijednosti koje ona propagira. Ako pitamo feministkinje poput Catherine MacKinnon i Andree Dworkin – te su vrijednosti inherentno mizogine. Nema, dakle, pornografije bez mizoginije. Pornografija ušutkuje žene, eksploatira ih, oduzima im moć – čak i dar govora. MacKinnon, na primjer, kaže da je od žena seks uzet kao što je rad uzet od radnika. U pravilu, svi tekstovi koji „razotkrivaju“ pornografiju kao ultimativno zlo – uvijek govore o stvaranju negativnih vrijednosti i razvijanju ovisnosti, kod muškaraca, naravno, jer žene nisu i ne mogu biti publika. Tekstove radikalnih feministkinja koji denunciraju pornografiju lako bi mogli potpisati i desničari jer se stavovi jednih vrlo dobro poklapaju sa stavovima drugih upravo zato što su izuzetno konzervativni i populistički.

S druge strane imamo prešućenu Dijalektiku seksa, Shulamith Firestone – svojevrsni politički manifest iz 1970. godine koji poziva na ukidanje biološke reprodukcije. Firestone je zbog svog marksističkog feminizma postala persona non grata sedamdesetih, u vrijeme kad su radikalne feministkinje razvile kult Božice i Majčinstva. Tih je godina reprodukcija zajedno s majčinstvom postala mjesto feminističke identifikacije koju su mediji, zajedno s akademskom zajednicom pozitivno vrednovali. Za feministkinje koje su utjecale na MacKinnon, seksualnost je mjesto dominacije i podređivanja, nešto čega je – kako je Alice Echols u kritici MacKinnonice i njezinih istomišljenica rekla – žene trebalo osloboditi. Feministkinje koje su seksualno oslobođenje povezivale s oslobođenjem žena i protivile se cenzuri – mediji su potpuno ignorirali, pa je feminizam u jednom trenutku (što se pornografije tiče) sveden na radikalni feminizam. Toj je medijskoj eksponiranosti MacKinnon imala zahvaliti vlastiti akademski uspjeh. Na primjer: Rječnik feminističke teorije iz 1989. koji imam doma (urednica Maggie Humm, Ohio State University Press) pod natuknicom „pornografija“ navodi samo antipornografske izvore, ne i one feministkinje koje su se opirale cenzuri. Feministička je, dakle, afirmacija pornografije postala nevidljiva, nepoželjna.

Da bismo razumjeli zbog čega treba afirmativno govoriti o pornografiji, odnosno, o njezinim pozitivnim vrijednostima, moramo shvatiti zbog čega je loše zagovarati njezino ukidanje. Već smo vidjeli da heteroseksualni seks u radikalnoj feminističkoj misli ima negativne konotacije, nasuprot majčinstvu na koje se gleda blagonaklono (kao da je ono moguće bez jebanja). Nisu, međutim, samo radikalne feministkinje te koje veličaju majčinstvo, a proklinju pornografiju. Katolička crkva, zajedno s drugim vjerskim institucijama, dijeli uvjerenja radikalnih feministkinja: da je pornografija loša, a majčinstvo, zajedno s obitelji, temelj svakog društva.

S obzirom na probleme s uvođenjem zdravstvenog odgoja u hrvatske škole i masovno prikupljanje potpisa za referendum koje je organizirala inicijativa „U ime obitelji“, pornografija postaje mjesto otpora. U ovakvim je okolnostima, koliko god to čudno zvučalo, preferiranje pornografije u odnosu na reproduktivni seks – politički informirana odluka i afirmacija sekularnog društva. Opscenost je, ako gledamo povijesno, uvijek bila na strani slobodnog mišljenja. U eseju koji je napisala za zbornik Porno studije, Constance Penley navodi kako je opscenost od 16. do 19. stoljeća funkcionirala kao opozicija apsolutizmu i crkvenim dogmama. Bila je vezana uz herezu, kritičko mišljenje i znanost. Šezdesetih godina prošlog stoljeća, u vrijeme kad su pornići bili humoristični kratkometražni, crno-bijeli, anonimno producirani filmovi strukturirani poput vica, većina je tih antiklerikalnih uradaka dolazila  upravo iz Francuske i drugih katoličkih zemalja.

Iz konzervativne, desničarske perspektive, humoristični je ton pornića možda najveći problem jer seks ne smije biti zabavan zato što je obaveza. Takav stav upućuje na činjenicu da pornografija nije nikakav stup patrijarhata. Upravo suprotno – patrijarhat počiva na vrlo strogoj podjeli u kojoj žena nema nikakvo pravo na spolni užitak i zabavan seks. Ako ništa drugo, većina porno uradaka, čak i onih najkonvencionalnijih, najdosadnijih – pokušava uprizoriti ženski orgazam, koliko god odglumljen i smiješan bio. Svako, dakle, institucionalno brisanje opscenog potvrđuje dogmu protiv koje se opscenost bori. S obzirom da nema dogme bez patrijarhata – po meni je logično da se feminizam svrsta na stranu pornografije, pogotovo imajući u vidu da se i sam feminizam često proglašava opscenim.

Pornografija je, uostalom, pokušala pratiti seksualnu i feminističku revoluciju: sedamdesetih godina filmovi postaju produkcijski i naratološki napredniji i umjesto ruganja muškarcu iz 60tih, uprizoruju seksualne odiseje žena. Međutim, kako Penley piše – pornići istovremeno postaju konzervativniji, što samo govori do koje je mjere subverzivno prikazati užitak i uzbuđenje spolno zrele žene na filmu. Osamdesete i devedesete ponovo vraćaju trashy pornografiju i to zahvaljujući VHS kasetama i boljoj distribuciji porno uradaka. Amateri su u ovom razdoblju postali toliko popularni da su ih profesionalci počeli imitirati. Taj je trend prisutan i danas kad se pornografija širi digitalno i sve je veća zasićenost općim mjestima pornografije koja ne donose ništa novo. No bez obzira na ove promjene, stav radikalnih feministkinja je ostao isti, što govori da ne razumiju najbolje predmet koji kritiziraju.

Za nas koji gledamo pornografiju i u njoj uživamo, ali i razmišljamo o tome što ona jest – stavljanje svih pornografskih uradaka u isti koš – znak je da onaj tko to čini ne prati pornografiju, odnosno, ne zna o čemu priča. Uzmimo na primjer ideju radikalnih feministkinja da pornografija uvijek uprizoruje mušku dominaciju i propagira ušutkivanje i zlostavljanje žena. Što je onda s femdomom i peggingom? Po čemu se onda POV (point-of-view) kadar u kojem vidimo čitavu ženu, ali samo genitalije i stopala muškarca koji drži kameru i snima seks – razlikuje od kadra koji nije subjektivna kamera?

U pornografiji ima onoliko mizoginije koliko je ima drugdje – previše, ali ona nije implicitna pornografiji. Pornografija sama po sebi nije mizogina, naprotiv. Iz feminističke prespektive ona je problematična samo onda kad preuzima društvene konvencije i predrasude koje štete ženama. Druga je stvar što pornografska industrija to najčešće radi, profita radi, ali o tome drugi put. Što se mizoginim društvenim konvencijama pornografija više opire – to je zabavnija, to je bolja. (Nije stoga čudno što ljudi često posežu za amaterskim snimkama.) Uostalom, najkonvencionalniji seks je upravo reproduktivni seks koji, ako ćemo već slušati dogmu, zabranjuje sodomiju, istospolni i oralni seks, dakle, sve što užitak gura u prvi plan, a nema veze s produženjem vrste. Postoje, naravno, izuzeci. Japan je, naprimjer, izuzetno patrijarhalna sredina i to se najbolje vidi po tome što tamo reproduktivni seks ima pornografsku vrijednost par excellence. Sperma, laktacija, trudnoća – figuriraju kao vrlo prominentna mjesta japanske pornografije. (Druga su stvar žanrovske konvencije bez kojih pornografija ne bi bila to što jest, konvencije koje, doduše, zavise od društva i onoga što je u njemu zabranjeno.)

Iz moje feminističke prespektive, pornografske vrijednosti uopće nisu problematične. Sadržaj koji služi kako bi seksualno uzbudio ljude negativan je samo ako doista eksploatira nekoga bez njegove dozvole ili kad radi na tome da učvrsti različite predrasude. Sve bi ostalo trebalo biti dozvoljeno. Pornografija afirmira različite vrste fetiša, čini vidljivijom queer zajednicu. Naravno da često uprizoruje dominaciju, ali s obzirom na prirodu seksa – to je posve u redu jer onaj koji dominira ima dozvolu da to čini, za razliku od vanpornografskih interakcija u kojima onaj gore radi što želi bez pristanka onih koji su ispod. Voljela bih, naravno, da je pornografija uvijek pluralistička, da porno industrija nikad ne reproducira klišeje i ne učvršćuje predrasude prema ženama i njihovom odnosu prema seksu, ali čak je i ovakva pornografija kakvu danas imamo, sa svim propustima i greškama, daleko od zla kakvim je konzervativne društvene struje proglašavaju. Uostalom, isti problem koji muči pornografiju muči i akademiju, književnost, umjetnost općenito, što ne znači da bismo od njih trebali dići ruke ili ih zabraniti. Treba raditi na tome da ih što više učinimo svojima, a manje mjestima koja kontroliraju drugi.