KURAC VOLIM

Možda nije naodmet odmah na početku reći da je Chris Kraus u pravu kad kaže: Dick is sensitive. Govorimo li o stavu autorice Chris Kraus ili o mišljenju njezine protagonistkinje Chris Kraus? Autofikcija uvijek ostavlja prostora za kritičarske prijepore oko autentičnosti teksta, ali nema nikakve dvojbe da te nedoumice nisu glavna tema ove autofikcije. „I Love Dick“ (1997) hvata se u koštac s važnim pitanjem može li žena, svejedno bila ona stvarna osoba ili izmišljen lik, u svijetu muškaraca ikad biti glavna junakinja priče i života? KURAC VOLIM, kaže Vlasta Delimar ispod crno-bijele fotografije s koje nas gleda Vlasta Delimar. Autorice ne dvoje oko toga jesu li autentične ili ne, jer znaju da je njihovo iskustvo itekako stvarno, čak i kad je fikcionalizirano, ali Dick IS sensitive. „Male supremacy and dickdom“ rezultat su te osjetljivosti. „I Love Dick“ govori o tome.

Joan Hawkins u svom pogovoru knjizi Chris Kraus upozorava da su kritičari nepravedno banalizirali stvar nazivajući „I Love Dick“ romanom s ključem. Hawkins smatra da je riječ o teorijskoj fikciji. Lik Chris Kraus pak spominje studiju slučaja, s čime se osobno najviše slažem. No bez obzira na heterogene žanrovske odrednice, „I Love Dick“ sjajno je napisana knjiga koja ne govori, kako se to na prvi pogled može činiti, o zaluđenosti Chris Kraus kurcem zvanim Dick, već o autoričinoj ljubavi prema vlastitom stvaralaštvu. Istovremeno, knjiga je teško i melankolično štivo zato što pokazuje da ljubav autorice nikad nije dovoljna: za umjetnost je neophodan novac, a njega muškarci, kao i ljubav, daju isključivo jedni drugima. Kraus piše Dicku: „Sylvère je upravo sada u tvojoj školi i zarađuje 2500 dolara pričajući o Jamesu Cliffordu“. U jednom joj trenutku pak Louise Bourgeois prijateljski sugerira: „Jedina nada za tebe je da se udaš za kritičara ili akademika. Inače ćeš umrijeti od gladi.“ Umiranje od gladi nikad nije romantično i stoga „I Love Dick“ definitivno nije epistolarni roman o zaljubljenosti Chris Kraus u muškarca vrlo nesretno nazvanog Dick.

Dick Hebdige nije imenovan u knjizi, ali se u njoj svejedno prepoznao jer Dick može biti samo jedan i vrlo je osjetljiv. Kraus briljantno prokazuje mušku zaluđenost muškim genijem i činjenicu da ta uzajamna, heteroseksualna zanesenost nužno rezultira impotentnim prepiskama i razgovorima koje muškarci u svakom trenutku mogu lako unovčiti. Stvari koje kažu i napišu žene, koliko god briljantne bile, tek su, međutim, šum koji muškarci, svejedno bili oni autori, kritičari ili akademici – okrutno prečuju. Ženski genij nije lukrativan i stoga u umjetničkim i filozofskim krugovima on postaje izlišan i obrnuto: žene nisu dio dijaloga i zato ih za njihove ideje ne treba plaćati. Da bi mogle s njima ravnopravno razgovarati, implicira Kraus, intelektualke muškarce moraju fikcionalizirati. Moraju im pisati pisma koja ti muškarci nikad neće pročitati zato što ih ništa što žene kažu ne zanima. Ono što muškarci žele čuti drugi su muškarci koji misle i govore iste stvari kao i oni. Kurac voli kurac, a ne Vlastu Delimar ili Chris Kraus. „I Love Dick“ govori o tome.

Da bi razgovarala s intelektualcem po imenu Dick o vlastitom stvaralaštvu i tome koliko je nesretna što je siromašna i prešućena, odnosno neuspješna, Chris Kraus ga, dakle, najjednostavnije rečeno, mora napisati i obraćati mu se kao vlastitom dnevniku. Dick, dakako, nije Dick Hebdige, ali je Dick Hebdige itekako Dick, jer čak i fikcionaliziran on se opire razgovoru sa ženom i obraća se njezinom mužu, književnom kritičaru i teoretičaru Sylvèreu Lotringeru. Čak se, dakle, i u njezinoj autofikciji muškarac okrutno poigrava s njezinim autorstvom. Seks je u tom smislu tek jedan od instrumenata kojim Dick negira stvaralački impuls Chris Kraus i autentičnost njezinih emocija i seksualne želje. Da bi legitimizirala vlastiti književni postupak i slobodno pričala o svom negativnom iskustvu u svijetu muških genijalaca, Kraus evocira druge žene i njihova iskustva. Hannah Wilke, Christa Woolf i Alexandra Kluge, između ostalih, poslužile su joj da „vlastitu šutnju i represiju“ spoji sa „šutnjom i represijom čitavog ženskog roda“.

„Ona piše bez ikakvog cilja ili autoriteta, za razliku od Dicka koji je na putu da održi još jedno izlaganje u Amsterdamu i koji piše isključivo kad ga to traže“, kaže za Chris njezin suprug Sylvère. Istovremeno, i on treba održati predavanje za koje će biti izdašno plaćen. Chris Kraus je na svim događanjima, večerama i druženjima suprugova pratnja, odnosno gospođa Sylvère Lotringer i ništa više: čak i u New Yorku u kojem je rođena, Francuz Sylvère poznato je ime dok ona, zajedno s drugim ženama, pada u zaborav, depresiju i siromaštvo. Svejedno što se ona sama identificira kao novinarka, Novozelanđanka, marksistkinja, luda kike-vještica, svijet je doživljava isključivo kao suprugu uglednog akademika. Koliko je takva situacija pogubna za ženu, Kraus ilustrira kronovom bolešću i anoreksijom: besparica i propadanje nisu bez tjelesnih i zdravstvenih posljedica. Seksizam i kapitalizam ubijaju, doslovno. „I Love Dick“ govori o tome.

Dick se opire feminističkoj fikciji jer je navikao da jedino on stvara i kritički sudi. Možda se zbog toga Dick Hebdige toliko uvrijedio: muškarac se teško može pomiriti s time da ga žena literarno objektivizira, da ga fikcionalizira i obraća mu se tako da joj on ne može odgovoriti zato što je za priču njegov glas nebitan. „Primjer: umjetnica Sophie Calle pojavljuje se u knjizi Paula Austera Leviathan u ulozi spisateljeve djevojke. ‘Daleko od toga da je bila lijepa, ali u Marijinim je sivim očima postojao intenzitet koji me privukao.’ Marijino djelo bilo je identično najpoznatijim komadima Sophie Calle – adresar, hotelske fotografije, itd. – ali u Leviathanu ona je ženica oslobođena komplikacija poput ambicije ili karijere.“ Nakon konstatacije da one žene koje pokušavaju probiti ovakvu uobraženost imenovanjem, odnosno transparentnošću, svi odmah nazivaju „kujama, pornografkinjama i amaterkama“, Sylvère suprugu pita: „Zašto si toliko ljuta?“ Doista, zašto su danas djevojke ljute?

„Bila si tako vlažna“, kaže Dick, i time potvrđuje da sa ženama može razgovarati samo preko kurca. „Jedini način na koji sam znala doprijeti do tebe, osim jebanjem, bilo je idejama i riječima“, kaže Chris, ali kad mu počne uživo pričati o stvarima koje nemaju veze sa seksom, Dick svjedoči tome kako Chris Kraus postaje „luda i umna cura, cura kakvu su on i čitava njegova generacija prezirali“. „Što napraviti s Ozbiljnom Mladom Ženom (kratka kosa, ravne cipele, tijelo lagano pogrbljeno, glava leluja naprijed-nazad između dvije knjige koje je pročitala)? Pljusneš je, jebeš je u dupe i tretiraš kao dječaka“. Ni takva žena, međutim, nije muškarac i Dick neće razgovarati s njom kao što bi razgovarao s njezinim mužem. „I Love Dick“ govori o tome.

Nakon što te Dick pljusne i jebe u dupe, ne smiješ govoriti o tome. Ne smiješ o tome pisati, jer iznositi privatne stvari javno unižava te kao ženu. Kad pričaš o situacijama koje su te ponizile, kad imenuješ muškarce koji su te povrijedili, zlostavljali, ismijavali – odjednom ti više ne zna napisati ni ime, umjesto Chris, piše Kris, kao da te nije jebao, kao da nisi bila „tako vlažna“. Sve što žena kaže o muškarcu, kritičari odmah kontekstualiziraju njezinom biografijom kako bi je uhvatili u raskoraku, u laži. Rade to da bi zaštitili Dicka i njegovu „privatnost“. No stvar je u tome da „I Love Dick“ nije privatna priča o ljubavnom trokutu između bračnog para i lika zvanog Dick. Ne, „I Love Dick“ nije priča o tome. Chris Kraus izjavljuje ljubav Kurcu, a ne Dicku Hebdigeu: Kurcu kao simbolu muškog privilegija, blagostanja, simbolu slobode i slave. Dok su kasnih sedamdesetih ti muškarci postajali slavni, piše Chris, „sve moje prijateljice i ja, djevojke, plaćale smo svoje stanarine, zabave i istraživale ‘problematiku naše seksualnosti’ treskajući cijelu noć uz disko hitove u topless barovima“. „I Love Dick“ govori o tome.

NAPOMENA: Tekst je izvorno napisan za programsku knjižicu predstave “Ljudski glas” redatelja Bojana Đorđeva, za Zagrebačko kazalište mladih.