Utvara nad Balkanom

Franz Sedlacek, Utvara nad drvećem (1928)

Da sam kojim slučajem kao tinejdžerica došla u Beč na izložbu Wien 1900, vidjela tada uživo djela Gustava Klimta, Egona Schielea i Oskara Kokoschke, uopće ne sumnjam da bih na licu mjesta isplakala još jedan Dunav. Ako je za mene u tim godinama nešto bilo sinonim vrhunske umjetnosti, onda je to bila bečka secesija. Slike, kredenci, ljudi koji polako, nošeni vremenom, mutiraju u art déco – bili su u mojim očima znak apsolutnog ukusa. Moj vlažan buržujski san.

Starenje u mom slučaju nemilosrdno nagriza mladenačke idole. Gricka ih sitnim mišjim zubima. Od Klima je ostao samo okrajak. Često se sukobim s ljudima koji glorificiraju vlastitu mladost jer od silnog gledanja unatrag ne vide trenutak koji im se odvija pred nosom. Zbog djetinjstva odustaju od budućnosti. Ne samo svoje, već i tuđe. O suvremenosti i starenju govore isključivo s dubokim gnušanjem i cinizmom. Ja pak ne plačem za pubertetom jer uživam u uvidima koje sam kasnije stekla. Dvadeset godina ranije doslovno bih svršila u gaće gledajući nacrtane genitalije Egona Schielea, njegovo ukočeno držanje ruku. No dok sam u Leopold muzeju stajala ispred svojih djevojačkih junaka, osjetila sam koliko je ta ljubav datirana. Prerasla sam je. Bilo bi me sramota da nisam.

Moj prvi dojam o Beču bio je: sve je ovo fasada. Ovo je tek puka dekoracija iza koje se nalazi podrum Wolfganga Přiklopila. Čujem topot konja, pred očima mi je korumpirani Kurz. Ne želim kao četrdesetogodišnjakinja razmišljati adolescentski. Djetinje opsesije starenjem gube dubinu, postaju jeftine muzejske reprodukcije. Čovjek koji u starosti voli samo stvari koje je volio u mladosti doslovno je duh zatvoren u kriptu. Mene zanima ono što se krije iza ornamentalnosti i PR-a. Više me zanima zašto Austrijanci, na primjer, druge zatvaraju u podrume od toga što im od reprodukcija visi na zidu.

Dok sam buljila u jugendstil, s užasnom sam mučninom počela razmišljati o Jugosima (kako nas ovdje svi kolokvijalno zovu) koji nastavljaju sanjati svoj buržujski, bečki san: odlaske na sacher tortu, apolitične pohode u muzej posvećen Sissie, večernje promenade i ispijanje kavica u gradskim kavanama. O ljudima kojima je Gavrilo Princip problem, a fotografiranje u odori Franza Ferdinanda u Sarajevu – nije. Moj razlaz s Klimtom i bečkom secesijom nije se desio zato što su mi te slike odjednom postale ružne, već zato što me malograđanština koja ih voli puni jezom. Možda mi se s godinama pogoršala dioptrija, ali vid mi se svejedno jako izoštrio: kad gledam Klimta danas, vidim kulise. Ne mogu više previdjeti submisivnu pozu ljubljene žene. Mislim na Nataschu Kampusch. Vid mi se obrazovao. Netko bi možda rekao nažalost.

Nije stvar u tome da ne volim sladunjavost, ili da me sentimentalnost skroz zaobišla. Dapače, rado čitam ljubiće koji su puno gori od bilo čega što su secesionisti napravili, ali nitko žanrovsku književnost prepunu saharinske ljubavi i tvrdog analnog seksa ne diže na razinu državne politike. Der Zeit ihre Kunst. Die Kunst ihre Freiheit nije lozinka za kakav BDSM power play u kojem mi s Balkana kažemo: dosta, ne možemo više ksenofobije, pa nas Austrija poljubi u čelo i sve bude u redu. Državna umjetnost je državna s razlogom, ona obavlja važnu ideološku, propagandnu funkciju. No na moju, ali i vašu veliku sreću, nije moguće baš svaku slikariju upregnuti u imperijalističke vlažne snove. Puno toga što se na izložbi Wien 1900 može vidjeti nije poželjno staviti na plakat i ulaznice. Uživajući u tim „ružnijim“ i nepopularnijim izlošcima, vidjela sam jasno koliko sam se i na koje načine starenjem opametila. Krenimo redom.

Od izloženih djela Egona Schielea uspjela sam na kraju uživati samo u slici koja se zove Berg am Fluß (1910, ulje na kartonu), zato što je dovoljno ružna da ne bude smrznuta u vremenu. Brdo uz rijeku jedina je stvar koja mi je zagolicala maštu: ulaz u brdo je zelen, kao da nekakva svjetlost dopire iznutra. Otvor gotovo da izgleda kao razapeto jedro. I voda i brdo su iste, tamne bolje. Možda je brdo na rijeci, a ne pored nje? Kad zagrebemo ispod bečkih fasada, zatječemo jedno sugestivno, prijeteće brdo s pećinom u sredini. Crni valovi srebrnih rubova koji probijaju u njegovu unutrašnjost, jesu li oni Balkan? Zelenilo koje kulja van, jesu li to novci koje Beč šalje bosanskim vehabijama? Umjetnost ima smisla samo ako s njom možemo biti u neprestanom dijalogu, ako je uvijek jednako suvremena. U ekspresionističkoj tmini Schieleovog brda daju se naslutiti i boljke 21. stoljeća. Njegovo je ulje vremenski stroj.

Klimta sam skroz zaobišla. Vidjela sam ga, ali nije mi prijao. Radije sam gledala haljinu njegove partnerice, modne dizajnerice Emilie Flöge. Načini na koje sam se promijenila nisu uvijek radikalni. I dalje jako volim odjeću jer teško je nježnu tkaninu koja se vrlo lako podere i raspadne upregnuti u dugoročne političke ciljeve. Modni dizajn i šivenje, osim toga, ženska su rabota. Podcijenjena, previđena. I zato je uvijek slavim. U istu bih kategoriju svrstala etui i tabakeru Felice Rix (1928, 1929). Modni dodaci: nakit, novčanici, torbice, pomažu nam da preživimo vremena velikih građevinskih i političkih pokušaja. Moraš negdje smjestiti jaja kojima gađaš mural posvećen ratnom zločincu Ratku Mladiću. Nećeš farbu gurati po džepovima.

Najzanimljivija stvar na izložbi su komadi namještaja. Stolica s lepezastim naslonom Adolfa Loosa, na primjer, različite fotelje, komode – i dalje izgledaju divno. No posjetitelji rado previde da je sav taj namještaj bio privatna svojina, da su umjetnici stvarali za konkretne, mahom bogate ljude. Škrinja za rublje nije bilo kakva škrinja za rublje, već je škrinja za rublje u sobi za služinčad bračnog para Jeromea Stonborougha i Margaret Stonborough-Wittgenstein. Izloženi stol i stolice Kolomana Mosera napravljene su za ženski toalet u Eisler von Terramare stanu. Iluziju vlastitog, lijepo uređenog stana i sama sam jako dugo gajila, ali te su djetinje fantazije doslovno zamka koju sad tisuće mobilnih aplikacija o uređenju interijera spremno iskorištavaju: okreću nas na casual igricama kao janjad na ražnju. Tretiraju nas kao djecu koja se igraju odraslih.

Nitko od nas ne može živjeti jugendstil, čak ni online. Kad nam Beč prodaje svoju prošlost, prodaje nam kulturni imperijalizam. Nažalost, opet smo postali mušterije. Zagreb je nekad bio bečka konjušnica, sad je njezin vinski podrum. Austrijanac koji je nedavno ubio svoju djecu u Zagrebu, zadavio ih na spavanju, sigurno nije pio jeftinu graševinu koju ja koristim za kuhanje. Čovjek mora biti velika budala da, buljeći u tuđe blagostanje, zaboravi na vlastito siromaštvo. Ne propagiram, naravno, zavist kao osjećaj koji će nas izvući iz podruma i prošlosti. Ljubomora je uvijek zlo. Umjesto toga, treba oduševljeno stati ispred slike Franza Sedlaceka „Utvara nad drvećem“ (1928) i dobro razmisliti o tihom hororu koji nas u Austriji okružuje. Jesmo li mi lebdeća utvara ili smo nepomično drveće od kojeg će sutra netko opet praviti lijep namještaj za bečku buržoaziju?

Promijenila sam se nebrojeno puno puta i u tome mi je upravo umjetnost najviše pomogla, zato što je i ona jednako sposobna za transformaciju. Slika se mijenja našim gledanjem. Nekad vidimo samo površne stvari, ponekad uočavamo dubinu, prepoznajemo slojeve. Ako ne znamo što i kako gledamo, pristajemo na to da nam drugi serviraju gotova značenja. (Često posve izmišljena i lažna.) Beč, dakle, može biti prijestolnica Balkana samo ako, gledajući zemlje bivše Jugoslavije, vidimo crno brdo koje valja osvojiti filijalama austrijske BIPE. Klimt može biti umjetnost, a može biti i propaganda. Što je točno od toga ne ovisi o njegovom Poljupcu, već isključivo o nama.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.