Jugofuturizam kao zamka

Jugofuturizam je trenutak u prošlosti Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, koji iz današnje perspektive može izgledati kao budućnost, ali to nije. On se već desio. Čak je i Jugoslavija budućnost u prošlosti, iako je mnogima teško o njoj razmišljati na takav način. Ponekad se i sama uhvatim kako živim u starim školskim bilježnicama koje sam ispisivala u prvom i drugom razredu osnovne škole Sedam sekretara SKOJ-a. Opisi svakodnevice, zapisi o ljubičicama, visibabama, o zimskom raspustu i proljeću, izmjenjivali su se s ushićenim izjavama: „Pionirka sam!“ i pjesmama o Titu. U jednom sam domaćem radu napisala: „Ja s didom najčešće razgovaram o partizanima. Ja didi pjevam pjesme o Titu. Meni dida priča o tome kako je bio ranjen“. Teško je smjestiti dio vlastitog života u prošlost. Pogotovo ako je to bio njegov najsretniji dio.

Komunistička partija Jugoslavije bespovratno je poremetila tijek vremena na Balkanu: narodnooslobodilačkom borbom napravila je poderotinu u prostorvremenu zbog koje mnogi laici, ali i povjesničari 1945. godinu doživljavaju kao sadašnjost, a ono što trenutno živimo kao prošlost koja se ponavlja. Na društvenim smo mrežama okruženi ljudima koji žive u dubokoj deluziji da su suvremenici Karla Marxa, djeca Komiterne. Govorim prije svega o anonimnim obožavateljima lika i djela Josifa Visarionoviča Staljina koji padaju u afan na sam spomen Drugog zasjedanja AVNOJA i Oktobarske revolucije, o ljevičarima koji su nesvjesni da je njihov deklarativni komunizam u stvari čisti eskapizam, a ne angažirano političko djelovanje ravno sudjelovanju u NOB-u. Ponekad je ljudima uhvaćenim u sirenski zov agitpropa teško objasniti da je jugoslavenska budućnost u prošlosti i dalje – prošlost. Jugofuturizam je zamka. Ne zato što je nelinearan, vremenski dislociran. Dapače. Previše je na liniji. Toliko je na liniji da konvergira s tradicionalizmom.

Iz današnje perspektive, SFRJ nam možda ne izgleda toliko radikalno, ali ona je u trenutku svog osnutka bila najradikalnija stvar koja se desila čitavoj Europi, a pogotovo nama koji smo prije sloma fašizma bili ono što smo danas: islužena marva, topovsko meso i derutna puškarnica na periferiji „civiliziranog“ svijeta. Komunistička partija Jugoslavije uhvatila se u koštac, ne samo s političkom afirmacijom marksističkih ideja o radu, već i s pitanjem „kognitivnog kapitalizma“, problemom iz budućnosti koji tad još uvijek nije bio ni teorijski artikuliran. Loši materijalni uvjeti života izazivali su ne samo oskudicu hrane, već i oskudicu inteligencije. Um je također resurs koji je moguće iscrpiti. Danas, naravno, postoje mnogobrojne studije o pogubnom utjecaju siromaštva na naše kognitivne sposobnosti, no tada ih nije bilo: veza je prije svega osjećana intuitivno. Komunisti se nisu bavili samo pojmom rada, već i pitanjima znanja i obrazovanja. Uostalom, Jugoslavija je bila plod fantastične komunističke imaginacije i revolucionarnog mišljenja, a ne samo rezultat loših radnih uvjeta i proleterske indignacije. Upravo u tome i leži njezina radikalnost.

Koča Popović, narodni heroj, jedan od najistaknutijih jugoslavenskih partizana, bio je i nadrealist koji je u obranu dijalektičkog materijalizma vrlo nadahnuto koristio teoriju relativnosti. Po njemu „prava, dijalektična, stvarna stvarnost zavisi od rasporeda i od kretanja“, a „jedini stvarni kriterijum leži u odnosima“. Prije nego se pridružio komunističkoj partiji, Popović je s Markom Ristićem napisao i objavio u Beogradu Nacrt za jednu fenomenologiju iracionalnog (1931), knjigu u kojoj filozofira o pitanjima morala i poezije. Koča Popović hvali teoriju relativnosti (čak je piše velikim slovima) zato što „prevazilazi praktičnost“. U trenutku u kojem nadrealistički dvojac piše Nacrt, teorija relativnosti je „neprimenjiva“ jer ne vodi računa samo o „očigledom, o pouzdanom, o onome što za naučno iskustvo jeste, no i o zamišljivom, o mogućem, o onome što može biti“.

Jugoslavija je u međuvremenu od onoga što može biti postala ono što jeste. SFRJ je bila socijalistička realizacija komunističke ideje. Ta ideja je bila i ostala izvrsna, ali svaki pokušaj budućeg jugofuturizma ne bi više bio revolucionarni skok u neviđeno, već bi bio reinterpretacija jugofuturizma iz prošlosti, odnosno korak unatrag. Ne možemo ponoviti prošlost u njezinim začecima, a potom je usmjeriti i dovršiti drugačije. SFRJ se raspala i taj raspad je konačan. Jugonostalgija simbolizira općenit, gotovo apolitičan žal za Jugoslavijom. Ona je malograđanski sentiment.

Jugofuturizam je pak vrlo konkretan trenutak u prošlosti (po nekima bi to otprilike bilo razdoblje prije 1962, a po meni prije 1953. godine), u kojem je budućnost izgledala bitno drugačije od one koju živimo danas. Jugofuturizam je zamka zato što je toliko avangardan da djeluje suvremeno. Twitter-ljevičari danas o povijesti ne razmišljaju dijalektički, pa se komunističkim naslijeđem bave isključivo pragmatično. Bave se idejama prethodnika kao da ih mogu ispraviti u realnom vremenu. Takva je ahistoričnost negacija svega o čemu su idejni tvorci Jugoslavije poput Koče Popovića, Miroslava Krleže i Edvarda Kardelja pisali i govorili. Njihovu SFRJ nemoguće je ponoviti, a doista nam ne treba lošija kopija. Treba nam nešto drugo, nešto s ruba zamislivosti. Nešto potpuno nepraktično, što bi iz temelja uzdrmalo čak i najprogresivnije ljevičare među nama, a Koču Popovića uskrslo iz mrtvih.

Prva asocijacija na riječ jugofuturizam bio mi je zapravo tekst francuske spisateljice Gisèle Prassinos Otok vječnih gljiva. U toj kratkoj nadrealističkoj priči napisanoj nekad između 1934. i 1944. godine, tinejdžerica Prassinos piše o otoku smještenom „između sjevernog dijela poluotoka Cotentina i prvog meandra rijeke Nil“. Njezin je otok „osmerokutnog oblika i prekriven vegetacijom, ali nema usjeva“. Autorica istovremeno piše utopiju i grotesku. S jedne strane „dvostruko jato golubica obavija središte otoka“, a „svud uokolo nalazi se ogoljeno grmlje lažnih Pomponella ruža“, dok s druge Prassinos spominje grudni koš ženke kosa, skelet boe konstriktor i mala crvljiva bića koja se „klanjaju pred patuljastim drvetom od mekane želatine“.

Jugofoturizam doživljavam kao točku u vremenu, ali Jugoslaviju vidim kao prostor. I to prostor fantastike koji ista sjećanja i povijesne epizode reproducira različito, zavisno od sposobnosti Jugoslavena da uoče razliku između fikcije i „dijalektične, stvarne stvarnosti“. Jugoslavija je, dakle, mjesto, a ne povijesni događaj čije bismo trajanje mogli vremenski ograničiti. Iako je raspad SFRJ konačan, Jugoslavija je prostor koji živi u kontinuitetu. Ona je otok s vrlo promjenjivom političkom mikroklimom na kojem ljudi najlakše stradaju kognitivno, iako stoljećima pričamo jedino i isključivo o ratnom stradanju i herojskim žrtvama. Vrijedilo bi turistički obići Jugoslaviju kao otok i vidjeti uzdiže li se i na njezinom tlu, kao i kod Prassinos, planina visoka 95,6 centimetara, ili je svaka planina na koju nabasamo – Triglav. U razgovoru o Jugoslaviji proporcije su važne: bitno je zadržati perspektivu iz koje važni događaji u prošlosti izgledaju maleno, kao da ih doista gledamo iz daljine, a ne ih uvećavati kao da upravo stojimo pred njima. Hiperbola nema što tražiti u povijesti jugoslavenskog komunizma i antifašističke borbe. Izuzetak su monumentalne interpretacije NOB-a iz šezdesetih poput Tjentišta, Petrove gore, Jasenovca ili Kadinjače, memorijalni parkovi i spomenički kompleksi koji doista služe svojoj svrsi.

Važno je primijetiti da se Jugoslavija stvarala usmeno i pismeno, a pamtila vizualno. Kad govori o anatomiji vizualne poruke, dizajner Donis A. Dondis ističe tri njezine razine: reprezentacijsku, apstraktnu i simboličku. Jugofuturizam je trenutak u kojem je prikaz Jugoslavije (uključujući i ovaj spomenički) još uvijek i doslovan i apstraktan i simboličan, što samu ideju Jugoslavije čini složenijom i otvorenijom za interpretaciju. Jugoslovenska modernistička arhitektura, produkt dizajn za kakvim najviše žudimo danas, znak su da ideja budućnosti u toj futurističkoj prošlosti i dalje postoji. Dokle god je umjetnički osmišljavala svakodnevnicu, SFRJ nije propala.

Ono što smatramo raspadom Jugoslavije, razdoblje je koje zapravo traje više od dvije decenije (dio šezdesetih, čitave sedamdesete i osamdesete). To su godine masovnog reproduciranja jugorazglednica iz herojske partizanske prošlosti. Umjetnost je upregnuta u sjećanje. Sposobnost građana da slobodno tumače Jugoslaviju jenjava. Čak i kad su spomenute jugorazglednice nabijene prikrivenim simboličkim i apstraktnim značenjem, jugoslavenska ih javnost više ne zna gledati: inflacija nije samo osiromašila građane, već ih je učinila vizualno nepismenima. Ne govorimo, naravno, o doslovnom siromaštvu, ne pričamo o bukvalnom nedostatku hrane (ili raznih vrsta jogurta, kako tvrdi bivša predsjednica Republike Hrvatske, Kolinda Grabar Kitarović), već o manjku vizije. Osiromašenost jugoslavenskog društva je figurativna, ali vizualna i politička nepismenost njezinih naroda i narodnosti nije. Centralni komiteti u tom trenutku propagandom konzerviraju prošlost da bi sačuvali vlastitu privilegiju. Komunisti od vizionara postaju delegati, a jugofuturizam postaje stvar prošlosti. Jugoslavija je svedena na zastarjelu crno-bijelu fotografiju koju je devedesetih bilo vrlo lako poderati.

Slikovnice o narodnooslobodilačkoj borbi, koje je sedamdesetih i osamdesetih godina izdavao sarajevski SOUR „Veselin Masleša“ (u poznatoj biblioteci Lastavica), govorile su o „najznačajnijim događajima naše revolucije, o borbi naših naroda za slobodu, o velikim podvizima i žrtvama, o nepamćenim herojskim djelima“. Izdanje o Jajcu, objavljeno 1983. godine, savršen je primjer toga kako je komunistička pripovjedna fantastika ustupila mjesto nimalo očuđujućoj, malograđanskoj sentimentalnosti. Duško Trifunović u slikovnici o Drugom zasjedanju AVNOJ-a i Jajcu djeci poručuje: „Ljepota se mjeri osjećajem“.

Dvadeset godina ranije, ista ta biblioteka Lastavica objavila je Tri debeljka (1928) Jurija Olješe, prvu revolucionarnu bajku sovjetske književnosti. Olješa fantastikom djeci približava klasnu borbu: „Mi, tri Debeljka, snažni smo i moćni. Nama sve pripada. Ja, Prvi Debeljko, gospodar sam sveg žita koje rađa na našoj zemlji. Drugom Debeljku pripada sav ugalj, a Treći drži u rukama sva rudna blaga. Bogatiji smo od svih! Najbogatiji čovjek u zemlji stostruko je siromašniji od nas“. Prošlost, nažalost, odnosi prevagu u pripovijedanju o Jugoslaviji: kapitalizam je poražen. Djeca ne trebaju strepiti od budućnosti. Ona se već desila. Dvije su decenije bile dovoljne da izdavačko preduzeće „Veselin Masleša“ postane složena organizacija udruženog rada „Veselin Masleša“, a Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija – birokratska noćna mora. Kad su naša Tri debeljka napokon stupila na scenu osamdesetih, nitko nije bio spreman. Infantilizacija jugoslavenske javnosti slikovnicama o NOB-u nije pogodila samo djecu. Zaglupila je i odrasle koji su im te slikovnice kupovali i čitali.

„Na ovom lažnom drvetu naranče“, piše Gisèle Prassinos, „nema nikakvog cvijeća, već samo mali turniketi napravljeni od plavih limuna koji vonjaju istrošeno poput pčela radilica. Na vrhu drveta stoji dio skeleta boe konstriktor koji se istopi svaki put kad se stablo zatrese“. Otok vječnih gljiva ne govori doslovno o Jugoslaviji, ali zamislimo samo Goli otok prepun lažnog drveća naranče u čijim krošnjama plavi limuni „vonjaju istrošeno poput pčela radilica“, ili Brijune na kojima „dvostruko jato golubica obavija središte otoka, pa ga zato posjetitelji moraju prelaziti na motociklu“, dok Kardelj u tom središtu, obavijen bijelim golubicama, drži Brijonske diskusije o slobodnom udruženom radu. Nekome se može činiti bogohulnim stavljati važne povijesne ličnosti u fantastično okruženje, ali jedini način da konzerviramo nešto od izvornog komunističkog nadahnuća i optimizma (koji je mnogima postao strana riječ), jest da ih smjestimo tamo gdje ih revizionizam ne može dotaknuti. Materijalne spomenike narodnooslobodilačke borbe, nadgrobne spomen-ploče i biste vrlo je lako devastirati. S fantastičnim pripovijedanjem ide puno teže. Politbiro dođe i ode, ali komunistička fantastika ostaje.

Kad kažem da je jugofuturizam zamka, mislim prije svega na to da je on zaglavljeni turniket koji ne dopušta današnjim ljevičarima da optimistično zakorače u budućnost. Opsesivno bavljenje Jugoslavijom, onim što je ona bila i mogla biti, blokira komunističku fantastiku koja (napokon!) sa SFRJ ne bi imala nikakve veze. Futurizam koji nas tjera da mislimo samo na prošlost, da neprestano s njome polemiziramo, približava nas konzervativnim vrijednostima. Nadalje, jugofuturizam je perfidna klopka zato što uvjerljivo dijeli jugoslavensku povijest na razdoblje u kojem je budućnost bila moguća, i na period koji je, posvećen veličanju prošlosti, doveo do raspada SFRJ. No, ako podignemo zid između sedamdesetih, godina obilježenih uplivom nacionalizma i kapitalizma u jugoslavensku politiku, i godina koje su prethodile Hrvatskom proljeću – potencijalno revidiramo prošlost, falsificiramo je. Jugoslavija je, na primjer, i prije te šizme bila seksističko i rasističko društvo. Ne smijemo zaboraviti da ona postoji u kontinuitetu. Nacionalizam i ksenofobija svoje zametke nemaju u komunističkoj fantastici, ali su oni itekako prisutni u njezinoj socijalističkoj realizaciji.

Nakon završetka Drugog svjetskog rata, točnije 1953. godine, ukinuta je Antifašistička fronta žena. U Riječima istine (1975), studiji o štampi u narodnooslobodilačkoj borbi Hrvatske, Mahmud Konjhodžić pokazuje arhivskom građom da su žene ravnopravno učestvovale u štampanju i distribuciji partizanskih listova za vrijeme Drugog svjetskog rata, ali onda u posebnom poglavlju nazvanom „Listovi za žene“ glavnu riječ ne daje ženama, već Vladimiru Nazoru. Umjesto da čujemo što o vlastitom političkom i agitpropovskom djelovanju imaju reći partizanke, mi čitamo Nazorovo: „Jer ste baš vi, drugarice, stvorile novi tip žene, novu vrst ženstva – partizanku. Pa kao što se i danas spominje žena Spartanka, govorit će se i u budućnosti o partizanki, koja je sad nikla iz te naše sredine“. Jugoslavenska ga je štampa, naravno, ubrzo opovrgnula.

Umjesto partizanki, centralno mjesto zauzimaju partizanska majka i gola žena s duplerice. „Istina je“, piše Ksenija Vidmar Horvat u Imaginarnoj majci (2013), „da je za ženu u prvom desetljeću poslijeratne obnove društva bilo rezervirano mjesto radnice-udarnice. (…) Pa ipak je, upravo suprotno, poslijeratna kultura bila prožeta oživljavanjem kulta majčinstva“. Od lista Praktična žena (broj 192, godina 1964), koji donosi šnitove, savjete o „njezi malog djeteta“ i „malo gimnastike“, preko Politikinog Bazara (broj 123, godina 1969), koji isto tako donosi šnitove, „čas šarma“ i reportažu s izbora „Mis Jugoslavije“, dolazimo do magazina Start (broj 163, godina 1975) u kojem hrvatski novinar Maroje Mihovilović piše reportažu o Indokini, a svega par stranica ranije redakcija piše kako se kantautorici Sandri Kulier ideje „vrzmaju glavicom“.

Do 1953. godine, Jugoslavija je doista imala budućnost. Nakon ukidanja AFŽ-a, iako to možda nije odmah bilo jasno, počeo je njezin raspad. Čim su odustali od komunističke radikalnosti i reducirali ženu na njezinu predratnu, tradicionalnu majčinsku ulogu, jugoslavenski političari postali su „mala crvljiva bića koja se klanjaju pred patuljastim drvetom od mekane želatine“. U tom trenutku iz komunističke utopije polako prelazimo u socijalističku grotesku. Nažalost, čak ni utjecajne političarke poput Milke Planinc nisu razumjele da je odstranjivanje feminizma iz komunizma vodilo Jugoslaviju u propast. Kad godinama nakon raspada SFRJ Planinc bude pisala svoja sjećanja, seksistički će trenutak istaknuti kao afirmativan: „Čak mi je Bogdan Bogdanović, tada predsjednik Skupštine, priredio lijep ispraćaj, brodom smo plovili po Dunavu. Rekao mi je: ‘Pa vi ste jako popularni! Da li vi znate da kamiondžije skidaju slike onih žena i vješaju vaše!‘.“ Dvije su decenije bile potrebne da izdavačko preduzeće „Veselin Masleša“ postane složena organizacija udruženog rada „Veselin Masleša“, a trenutak samo da radnica-udarnica postane ona žena.

Iako je figura one žene zanimljiva i mogli bismo je vrlo lako smjestiti ispod lažnog, ogoljenog grmlja Pomponella ruža, ne smijemo zaboraviti na anegdotalnog kamiondžiju. „Veoma je važno“, kaže Kardelj u Brionskim diskusijama, „da u daljem razvoju samoupravnog društveno-ekonomskog sistema pomognemo radniku da se lakše snalazi (…), odnosno da ne zavisi isključivo od odluka rukovodećeg aparata u svojoj organizaciji udruženog rada“. Da kamiondžiju iz memoara Milke Planinc smjestimo na osmerokutni otok Gisèle Prassinos, koja bi bila njegova uloga? Obilazio bi otok na motociklu, ili bi stao da posluša što, okružen golubicama, pripovijeda bivši skojevac Edvard Kardelj? Da li bi kamiondžija razumio to što čuje? Može li vozač uopće biti junak, središnja figura diskusije o samoupravljanju, a da je istovremeno posve nebitan lik nečijih osobnih memoara? Jugofuturizam radnika-kamiondžiju, koji udarnički gradi Jugoslaviju, dijeli od običnog kamiondžije, koji obožava Milku Planinc i vješa njezine slike. Privlačno je raspravljati o tome kako od običnog kamiondžije ponovno napraviti radnika, ali takve nas polemike ozbiljno udaljavaju od budućnosti. Moj će prijedlog uvijek biti da radije zamislimo kamiondžiju koji Kardelju objašnjava kako se čisti karburator: „Čišćenje karburatora počinje njegovim skidanjem i rasklapanjem na delove. Svaki deo treba oprati u naročitom rastvoru, a ako ga nema, onda u čistom benzinu. Svaki kanalić i svaki šikljač produvati komprimovanim vazduhom“. Onako kako se čisti karburator, tako bih ja rado pročistila budućnost od raspada Jugoslavije i svih likova koji su tom raspadu kumovali, ali ne da bismo ponovno oživjeli SFRJ, već da bismo je napokon mogli ostaviti iza sebe, u prošlosti.

Branko Mikulić, jedno od meni najdražih imena jugoslavenske politike, sedamdesetih je godina davao puno intervjua jugoslavenskoj štampi. Ti su razgovori kasnije sabrani u naslov Za šta, a protiv čega (1975), koji sam toliko puta pročitala da se knjiga sasvim raspala. Puno bih citata mogla izdvojiti kao zanimljive, ali za potrebe ovog eseja najznačajniji je sljedeći: „Kao što je poznato, i nakon reforme iz 1965. godine, nastavljeno je otuđivanje značajnog dijela dohotka i akumulacije od radnika. Ta sredstva su se skoncentrisana u bankama, prometnim organizacijama, osiguravajućim zavodima, a dijelom i u brojnim fondovima društveno-političkih, pa i interesnih zajednica. Taj isti proces tekao je i u proizvodnim organizacijama. Time je sužavana materijalna osnova samoupravljanja, a jačala je moć tehnokratije“.

Svi su političari i komunisti imali sličan stil izražavanja. Određene su se riječi i fraze neprestano ponavljale. Jedna od njih bila je pojam tehnokracije. Prije nego sam uopće razumjela što ta riječ znači, prezirala sam je iz dna duše. Kako je moguće da nam je svima jasno na kakve žene Bogdan Bogdanović misli kad kaže one žene, a nikome nije jasno na koga jugoslavenski političar misli kad kaže tehnokrat? Čak je i filozofski Nacrt pokojnog Koče Popovića jednostavniji za razumjeti.

Tehnokrat je potpuna antiteza komunističkog revolucionara. Prassinos na onu planinu visoku svega 96,5 centimetara postavlja malenog čovječuljka zimzelen boje koji, stojeći na tom planinskom vrhu, u rukama drži pileće krilce koje naprosto obožava! Rekla bih da je to savršen, kafkijanski opis prosječnog jugoslavenskog tehnokrate. Kakva je uopće društvena uloga te zimzelen osobe i zašto se krilce nalazi baš u njezinim rukama?

Funkcija Edvarda Kardelja u jugoslavenskom društvu posve je jasna: on je vodeći ideolog i osoba koja je načela Jugoslaviju Slovenijom. Uloga kamiondžije, Josipa Broza Tita, Milke Planinc, pa čak i one žene, također je vrlo jasna. Tehnokrat je, međutim, i znam da će ovaj obrat zapanjiti mnoge, figura koja je u Jugoslaviju došla iz tranzicijske budućnosti. On je vanzemaljac nejasnih kompetencija. Mikulić ga suprotstavlja samoupravljanju i radnicima, od kojih krade, a stavlja na istu stranu s bankama, interesnim zajednicama (koje također zvuče sumnjivo i tajnovito) i, što je najvažnije, na stranu moći. Vidjeli smo da su fantastika i komunistički optimizam u međuvremenu izgubili svoj značaj. Ostala je prošlost. Jugoslavensko društvo u koje zimzelen tehnokrat slijeće samo što nije kolabiralo. Čovječuljak priprema teren za akviziciju Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Akviziterska tvrtka su, naravno, buduće zemlje bivše Jugoslavije.

Uzmimo na primjer Vilu Zagorje. Izgrađena početkom šezdesetih, modernistička vila koja je bila zagrebačka rezidencija Josipa Broza Tita, 1992. godine postaje rezidencija hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana. Ime joj je promijenjeno u Predsjednički dvori, a Tuđman ju je potom nakitio bistama hrvatskih velikana, među kojima se našao i Alojzije Stepinac. Nakon raspada Jugoslavije, puno toga se prekrajalo i prisvajalo. Ne samo u Hrvatskoj. Antifašistički spomenici su ponovno izuzetak: njih nije bilo moguće prenamijeniti. Nacionalisti koji nas tjeraju da na društvenim mrežama budemo reaktivni, da se svađamo s njima zbog Bleiburga i Tita – najviše su profitirali od kasnojugoslavenskog forsiranja sjećanja koje je bilo zaborav. Njima je Jugoslavija najpotrebnija jer fašizam uvijek parazitira na prošlosti i tuđim vrijednim nekretninama. Okrenuti leđa jugofuturizmu, da bismo okrenuli leđa njima – bilo bi najiskrenije odavanje počasti komunističkoj avangardi. Samo naprijed! Samo hrabro! I bez očiju na leđima!

Napomena: Ovaj je tekst izvorno naručen i napisan za YUFU 2.0, izdanje časopisa Maska (Vol. XXXVII, issue 209-210), objavljeno u proljeće 2022. godine. Broj su uredili Pia Brezavšček i Rok Bozovičar, a možete ga kupiti ovdje. Izdanje je dvojezično, englesko-slovensko.