Monáda nije limunada

Autofikcija je zanimljiv i kontroverzan žanr, ako je uopće riječ o književnom žanru. Neki smatraju da je u pitanju nova književna vrsta, neki da je autofikcija pod-žanr, neki da je ona zapravo autobiografija kojoj se desila psihoanaliza. U svakom slučaju, ona je mjesto prijepora i žive rasprave o tome koliko fikcija može biti istinita, odnosno koliko istina može biti fikcionalizirana proznim književnim djelom. Od tog omjera istinitosti i laži po nekima ovise i vjerodostojnost i ugled samog autora. Namjerno kažem autora, jer kad govorimo o književnicama koje pišu autofikciju, njima se uglavnom spočitava da su lažljivice, bez obzira na količinu autobiografskih elemenata u njihovoj prozi. U fantastičnim djelima autorica traže se njihove biografije, u njihovim autobiografijama i autofikcijama pokušavaju se naći izmišljotine.

 Monádu Sane Perić ljudi će požuriti nazvati romanom, prije svega zato što u hrvatskoj književnosti autofikcija nema jako uporište, pa svaki tekst koji ima ispovjedni karakter odmah trpamo ili u isti koš s memoarima, odnosno autobiografijom, ili s fikcijom. No ova knjiga traži labaviju žanrovsku definiciju jer ne govorimo o romanu, već o proznom, teorijskom tekstu koji je uhvaćen između dvije tradicije autofikcionalnog pisma, frankofone s jedne, i angloameričke s druge strane. Perić se podjednako oslanja na obje, jer iako autorica možda sama svjesno naginje na frankofonu stranu, njezin nas tekst odvlači u drugom smjeru, na stranu feminističke, američke autofikcije. Važno je razdvojiti ove dvije struje zato što se Francuzi, kad teoretiziraju i pišu o autofikciji, mahom pozivaju na muškarce, na rodonačelnika žanra Sergea Doubrovskog, na Rolanda Barthesa i pohvalno citiraju Robbe-Grilleta: „Ja sam uvijek pisao samo o sebi!“, dok o autoricama poput Marie Derrieussecq i Christine Angot pišu s određenom dozom nipodaštavanja. Kad francuska desnica danas želi diskreditirati queer pripovjedača Édouarda Louisa, poseže za mizoginom idejom izmišljene, „preuveličane“ traume i lažljivog autora.

Mizoginije se, međutim, ne možemo riješiti napuštanjem francuskog konteksta i teorije. Čak i s onu stranu Atlantika, žene sklone ispovjednoj prozi i autofikciji kritičari smatraju amaterkama koje nisu u stanju intelektualno iznijeti radnju, pa se okreću vlastitoj patologiji i banalnostima svakodnevnog života. Književnicama se imputira da nedostatak imaginacije nadomještaju pretjeranim iznošenjem prljavog veša. Karl Ove Knausgård, naravno, s takvim osudama nema problema. Zašto? Zato što privatan, unutarnji život intelektualca smatramo javnim dobrom: ono što Knausgård misli i ono što Knausgård napiše, ne čitamo na isti način na koji čitamo ono što misli i napiše Linda Boström Knausgård. Pametne žene su i dalje eksces. Monáda spada u kategoriju književnog izgreda jer umjesto histerične, Perić piše neurotičnu ženu, a znamo da je neuroza bolest muškarca intelektualca, nikako pripovjedačice.

Jedan od najvažnijih tekstova, što se autofikcije tiče, knjiga je I Love Dick američke autorice Chris Kraus. I Love Dick ogledan je primjer teorijske proze u kojoj, kako je to Joan Hawkins rekla, teorija postaje sastavnim, možda najvažnijim dijelom „radnje“. Perić umjesto teorije u svoju fikciju uvodi filozofiju. Monáda, međutim, nije knjiga koja daje duboke i pretenciozne filozofske uvide koji izmiču prosječnom čitatelju, dapače. Autofikcija dopušta Sani Perić da istovremeno bude autorica, pripovjedačica i lik, a takav je pripovjedni narcizam karakteristika žanra koju filozofija ne može olabaviti. Uostalom, dijelovi Monáde preneseni su s njezinog bloga Rusulica na kojem je Perić godinama predano gradila vlastiti lik. „Ozbiljni“ pisci uporno su, u mainstream medijima, omalovažavali književne ambicije pripovjedačica koje su koristile pisanje bloga da razviju svoju spisateljsku vještinu. No, kako po knjizi Sane Perić vidimo, nekim je idejama posve svejedno u kojem su obliku i mediju iznesene. Kad se autorski glas bavi samim sobom, sve drugo je nebitno. Čak i drugi ljudi, čak i sami čitatelji.

Odatle i naziv ove romansirane autofikcije. Perić pokazuje da je filozofiranje također dio ženske svakodnevnice, ali to ne čini na snobovski način. Iako nam je prva asocijacija na monádu najvjerojatnije Leibniz, nije stvar u tome da je njemački filozof 1662. godine ušetao u šumu pokraj Leipziga kao aristotelovac, a izašao iz nje 2020. kao pripovjedačica Sana Perić. Autorica na Leibnizovu Monadologiju aludira vrlo suptilno, i to na one njezine dijelove koji tvrde da nutrinu monáde ne može promijeniti nikakav vanjski utjecaj: „(…)ja bi da meni netko stalno bude u glavi. Da nisam unutra sama. Da ništa ne osjećam sama. Da sve šta znam zna još netko i da sve što osjetim osjeti još netko. Zato se ja sve ovo vrijeme dajem ovoliko na van, kao budala koja do sad nije skužila da je nemoguće da itko osim mene bude skroz unutra u meni, sa mnom“.

Čitatelji su od samog početka bačeni u njezina loša raspoloženja, satirične i tužne misli, filozofiranja i depresivne epizode, a da ne mogu na to utjecati. Autorica svoje osjećaje nemoći i straha velikodušno dijeli s nama, istovremeno ih izvrgavajući ruglu, smijući se samoj sebi: „Inače, ne želim umrit prva iz razloga šta ne volim propuštati tulume“. Ima nečeg djetinjeg, ludičkog u načinu na koji se Perić obračunava sama sa sobom i to kroz jednako djetinjasto filozofiranje. Umjesto na Monadologiju, Monáda zapravo više podsjeća na knjigu 1000 zašto 1000 zato, a stilski na numeru stand-up komičarke koje ispaljuje humoristične one-line šale, jednu za drugom. Ponekad je zanimljivo zamišljati kako te rečenice koje piše izgovaraju hrvatski političari i osobe iz javnog života, jer onda postaju još smješnije. Zamislimo, na primjer, da njezinu rečenicu: „Nije mi jasno zašto nas Bog nije stvorio već pijane“, kaže Vladimir Šeks, ili da misao: „A meni terapeut kaže to šta osjećate je sasvim normalno, za dijete predškolske dobi“ čujemo iz usta Zorana Milanovića.

Spisateljica Lauren Slater u svojoj knjizi Laganje kaže: „Ja preuveličavam“. Sana Perić je također sklona preuveličavanju, dramatiziranju. Monáda je jedna ogromna hiperbola, a sam lik pripovjedačice živi od te inscenirane dramatizacije vlastitih slabosti. Pripovjedačica/junakinja Sane Perić sinteza je vrlo specifičnih osobina i gomile općih mjesta, tako da je nelagoda koju čitatelji osjećaju u njezinoj autofikciji dodatno pojačana: što je istina, što preuveličavanje? S čime da se identificiram, a s čime ne? Mnogima će istinitom zazvučati tvrdnja: „Iako, meni se čini da se meni u životu sa svim tim novim prostorima mijenja jedino lokacija na kojoj plačem“, upravo zato što se u ovom pandemijskom trenutku sveopće anksioznosti svi u njoj lako možemo prepoznati. S druge strane, umjesto suosjećanja u autofikciji brzo proradi znatiželja kad Perić piše kako je joj je neki dečko sjeo u krilo dok je plakala zato što je zaljubljena u njega, a on ima curu s kojom se odlično jebe, ili kad kaže: „Ležala sam na mulu gola, volila sam svoje tijelo pa čak i defektni prst“. U tom trenutku autorica može računati na tretman kakav je svojedobno prošla Lucija Stamać nakon što je napisala stih: „Fukao me pijani ćaća“. Sve što je eksplicitno u ženskom pisanju, odmah postaje stvarno.

Nastranu što ponekad zvuči kao Bruno Šimleša, pretpostavljam namjerno, iako nisam posve sigurna (ah, čari autofikcije), pripovjedačica daje vrlo zanimljive uvide u muško-ženske odnose: „Moji pretendenti sa mnom nekad imaju problema jer ih odjebem riječima koje ih još više zavedu. To se dešava polusvjesno i zato često smatram da sam govno“. U tome se njezin tekst najviše približava kultnoj knjizi I Love Dick. Odmah nakon što spomene i citira Barthesa, Perić postaje hrvatska Chris Kraus: „Došla sam do Mislava da mu se požalim pa sam se žalila kako sam se svadila s dečkom i Mislav me masu oprao da sam ja naporna momcima i nek ga ne tlačim“. Perić se upisuje u dugu tradiciju muškarcima teških i napornih žena, a tu osudu stavlja u muška usta jer Mislav govori ono što svi muškarci misle: mladićima nema ništa odbojnije od žene koja misli na sebe i filozofira o sebi, jer je takav narcizam čini intelektualkom, a žene nemaju što tražiti u tim društvenim slojevima. Inače, lik Mislava mnemoničko je mjesto u Monádi i zaštićen je od implicitne kritike upućene ostalim muškarcima koji nikad nisu imenovani: „Mladići mi govore da puno psujem“; „Mladići me uvijek iznevjere“. Ukoliko govori o ljubavniku, Perić koristi isključivo zamjenicu „on“. Osobna su imena rezervirana za prijatelje. Od muškaraca, tu je još i dida te figura odsutnog, umrlog oca. No oni također imaju puno skromniju pripovjednu ulogu od Mislava.

Autofikcija koju pišu žene nikad nije lagano štivo, zato što nam same žene izazivaju nelagodu. Intimno žensko iskustvo uvijek je lakše tumačiti kao izmišljotinu na koju ne treba obraćati pažnju. Zašto bismo pisali o ženama kad imamo Rolanda Barthesa? Kad Knausgård pogleda kroz prozor, to je događaj, ali kad žena pogleda u samu sebe, onda su to odjednom bezvrijedne škrabotine. „Monáda“ Sane Perić jedan je od tih pogleda od kojih nam može biti neprijatno, ne samo zbog ispovjednog tona, već i zbog toga što ne možemo zamisliti ženskog Narcisa kojem uopće nije važno naše mišljenje, čak i kad je poput moga – jako pohvalno.

NAPOMENA: Ovaj tekst izvorno je objavljen u tjedniku Express.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.