Četiri sise krapinske

Sise su divna stvar. Oko toga nema dvojbe. Iako ću uvijek rado stati prva u red da ih dotaknem i pogledam, sise su ipak neodvojiv dio nekoga, a taj mi se netko možda uopće ne dopada. Sise nekoga tko mi se ne sviđa radije ću zaobići. Kao na primjer sise dviju hrvatskih nogometnih navijačica iz Krapine. Problem s dva para sisa koje su uzbudile Hrvatsku ovih dana nije što su bile gole, niti što su podojile nogometnog neprijatelja, Irsku, već što su prikačene za dvije osobe s članskim iskaznicama HDZ-a. Nisu sve sise iste: neke sise zagovaraju ravnopravnost. Takve sise mogu biti gole do mile volje jer propagiraju slobodu. Čudno je, međutim, pustiti sise da vise kad si članica stranke koja uporno govori „ne“ seksualnoj slobodi bilo koje vrste. Nastavi čitati

Gladne oči – početak

Kažu da slika govori više od tisuću riječi, ali to nije dovoljno. Pogotovo kad govorimo o pornografiji. Zbog toga u sklopu bloga pokrećem Gladne oči, novu rubriku u kojoj ću pokušati ispričati stvari koje su na fotografijama gurnute u drugi plan. Fotke će Gladne oči stavljati u internetom oduzeti kontekst, koristiti ih za ilustriranje šireg problema. Uspoređivat ću fotografije jedne s drugim kako bismo ih mogli bolje vidjeti. Biće svega i svačega, ali najviše golih žena koje su u samom središtu mog zanimanja. Neka gledanje počne! Nastavi čitati

Gdje se pali svjetlo

Kažu: protrljaj za sreću ovo, protrljaj za sreću ono, ali ja za sreću trljam samo jednu stvar i uvijek upali. Baš zbog toga što točno znam što me usrećuje, nisam bila pretjerano oduševljena filmom Black Swan. To probadanje komadom stakla užasno pojednostavljuje stvar: žena ne može dosegnuti vrhunac bez penetracije, bez nje ona ne može doživjeti užitak, ne može biti savršena, koliko god se trljala o jastuke, jorgane – vlastite prste, o druge žene. Žena ne može dati sve od sebe dok ne da sve od sebe: mora biti bijela ili crna po potrebi, mora se odreći svih ostalih nijansi i boja. Nastavi čitati

Užurban hod doma

Naizgled dostupan svima, prečac otkriva problem s kojim se javnost (popločana i osvijetljena) teško suočava – žene nisu slobodne da se kreću kuda, kako i kada žele.

Pretpostavljam da je ljepše i ugodnije kontemplirati o ljepoti prečaca, o puteljcima koji se čas blatnjavi, čas ispucali nude pjesnicima koji tumaraju gradom ne bi li pronašli nadahnuće. No, ne završavaju sve šetnje dubokoumnim pjesničkim opservacijama – neke od njih dospiju u priručnike za sudsku medicinu. Nastavi čitati

Utjeha masturbacije

Svi se padovi mogu ublažiti onanijom. Kad sam bila mlađa – ako bih napravila nešto loše (a samoj sam se sebi činila prečesto zločesta), zaspala bih nadajući se da ću tako nadmudriti posljedice i izbjeći kaznu. Ta je radikalnija varijanta guranja glave u pijesak samo dijelom ublažavala problem „poništavajući“ ga snom, i iako mi, zapravo, nikada nije pomogla i dalje tu metodu koristim čim uzmognem. Spavanje mi, dakle, dođe kao svojevrsna mimikrija – glumim njime odsutnu osobu. Masturbacija radi ponekada istu stvar – udaljava me ne samo od problema, nego i od opasnosti da iskrsnu. Ne opusti me uvijek, ne ispuni me svaki put pretjeranom radošću, ali ipak predstavlja nadomjestak za nešto. Znam, osim toga, da kada se osjećam loše ili isprazno – mogu i zaspati, ali koliko god spavanje bilo zdravo – previše sna može izazvati moždani udar (čitala sam sumnjivu studiju o tome). Onanija je puno benignija: osim utrnulih prstiju i blagog genitalnog crvenila ne može prouzročiti nikakvu veću štetu. Masturbacija, dakle, na koncu uvijek pobjeđuje san. Osim onaj koji sama izazove jer takav je najslađi.

Mišolovka

U pismima Maxu Brodu Kafka priča o problemu s miševima od kojih danima nije mogao spavati. Da bi ublažio problem uzeo je mačku koju, međutim, nikako nije volio – isprva je pišala i srala svud po sobi, što je Kafku izluđivalo. Nije volio ostajati nasamo sa životinjom, jer kako je rekao Maxu: pred njom samom nesnosno je svlačiti se, vježbati i lijegati u krevet. Kako objasniti tu podvojenu Kafkinu percepciju mačke? U jednom je trenutku ona tek djetinjasta i nerazumna životinja – ništa drugačija od miševa, ali joj pisac odmah zatim pripisuje gotovo ljudski, voajerski pogled – želi je u drugoj sobi, u mračnom predsoblju, daleko od vlastitih kretnji. Nastavi čitati

Naknadna pohvala redakciji Erotike

Ne znam koliko vas je odraslo na Erotikama, ali ja bome jesam i moram priznati da mi je to drag dio djetinjstva. Istina, erotskih časopisa u mojoj kući nije bilo, ali je zato daidža imao zalihe koje je skrivao u omotima ploča skupa s nekim drugim, eksplicitnijim izdanjima. Stoga sam se ugodno iznenadila kada sam neki dan s prijateljem otišla na Hrelić. Dok je Stjepan, umjetničkog imena Id Sarup, gledao ploče, ja sam se bacila u potragu za zanimljivim književnim naslovima i erotskim materijalom. Na štandu (ili bolje reći na podu) sam prvo ugledala Mikijev zabavnik, i odmah niže, stare brojeve Erotike. Čim sam pitala prodavača koliko koštaju, upitao me je: Jesi li ti Hercegovka? Prodavač je, da ne bude zabune, i sam bio Hercegovac i očito je povukao paralele između svojih i mojih interesa te ih nacionalizirao. Objasnila sam da sam Bosanka, al’ da sam ipak jednu četvrtinu Hercegovka, na što je on oduševljeno reagirao: Vidio sam ja odmah da si ti naša. Na kraju je htio da ga poljubim u obraz, ali pošto sam samo jednu četvrtinu Hercegovka, nisam htjela, jer nisam znala kako će moje ostale tri četvrtine i moja bolja polovina reagirati. I evo, sad su te Erotike na počasnom mjestu: pet komada (znam, trebala sam ih kupiti više, ali sam htjela da užitak bude skoncentriraniji, gušći) dobro očuvanih časopisa punih zanimljivih tekstova i stripova (iz prvog broja s početka 1985. izdvajam intervju s Lepom Brenom koja me je iznenadila svojom elokvencijom (ne zajebavam se) i strip Čedna Slađana) koji čekaju da ih pročitam od korica do korica, više puta, detaljno, onako kako, uostalom, i zaslužuju.

The dream-child moving through a land of wonders wild and new

Nikad se ne zna kako će puknuti himen, jer svaki ima vlastiti oblik i drugačiju želju. Svog se sjećam kao da je bio jučer – rupica, mala kao vrata kroz koja može ući samo jako smanjena Alisa i, naravno, bijeli zec sa satom. Ne bijeli konj, ne zec s bombom koja kuca kao sat, jer htjela sam da ga raznesem s vanjske strane. Tako je i bilo – ostala sam bez himena, ali ne i bez njegove želje: i dan-danas vidim Alisu kako utrčava za bijelim zecom. Ona, međutim, ne nosi u ruci više flašicu na kojoj piše popij me, već kolačić na kojem piše – pojeBi me, a gljivu od koje se raste drži u džepu da njome nahrani zeca za kojim tako žurno ide.

p.s.

Da mogu izabrati slovo koje bi me drugi put razdjevičilo, izabrala bih staro ćirilično slovo št, jer njegov oblik obećava klesanje ugodnije od onog koje ga je zapisivalo na stećke.