Proljeće u mome gradu

Kad sam u osnovnoj, a pogotovo u srednjoj školi pisala sve one isprazne školske sastave o cvijeću, jeseni i proljeću – o temama koje uopće nisu reflektirale odrastanje moje i mlađih generacija, mislila sam kako nas one ne pripremaju ni za što, da su te zadaćnice tek obična formalnost. Istina je, kako se kasnije ispostavilo, bila bitno drugačija. Nastavi čitati

Jaja su in!

Kad muškarci izlaze iz haustora, obično pogledaju lijevo-desno. I ovoga puta, čovjek izlazi, osvrće se i prva stvar koju ugleda je mlada žena i on odmah, bez razmišljanja, stavlja ruku na muda i premeće ih. Inače, muškarci nemaju problema s tim da premeću svoje genitalije lijevo-desno na javnom mjestu: to što imaju u gaćama, ponos je svih koji se na ulici nađu, čak i kad od tih muda imamo veću štetu nego korist. Dakle, taj je čovjek opušten. Dok gledam kako premeće svoja jaja, sjetim se svih žena koje se prekrste čim izađu iz haustora na ulicu: par pokreta, da ih Bog čuva. I sad, dok muškarac prevrće muda i na taj način pozdravlja svijet, pitam se ne krsti li se žena na pogrešnom mjestu? Ne bi li možda trebala spustiti ruku i blagosloviti svoje međunožje: da joj Bog podari zdravlja i ravnopravnosti? Uskrs je i jaja su in, ali utorak je radni dan – možda tada?

Vlažne zone

Prije par sedmica sam doznala da je Charlotte Roche, nekadašnja voditeljica s Vive, izdala knjigu u kojoj je pisala o djevojci koja ima problema s hemeroidima. Bila sam oduševljena, jer sam, čuvši par ulomaka koje je pročitala na televiziji, pomislila kako bi njezin roman mogao biti zabavan (kao što je bilo zabavno gledati je u ulozi voditeljice). Oduševljenje je, međutim, ubrzo splasnulo nakon što sam, istražujući, doznala da ona uopšte ne čita. Charlotte je, da stvar bude gora, deklarirana feministkinja, a njezin se roman bavi škakljivim pitanjem ženske seksualnosti. Knjigu su proglasili pornografijom, što je bilo dovoljno da Feuchtgebiete postane bestseler – svi su je oni koji, poput autorice, jednu knjigu čitaju po tri godine, kupili. Nastavi čitati

Krevetno putovanje

Sad kad sam na stoliću iznad glave ugledala Džojsove Dablince na Kafkinoj Americi (ili je Kafka bio gore?) ne mogu a da ne sanjarim o bijegu. Najradije bih otišla negdje daleko, negdje gdje mi u trenutku smrti neće nad glavom moći parafrazirati Džojsa: Bila je razočaran čovjek. Vidjelo se na njoj, i gdje se ljudi, kao što su nekoć Tahićani, rugaju bijelcima i njihovom dosadnjikavom misionarskom položaju.

Tik tak

Mama je prije par godina od nekog penzionera, srčanog bolesnika, dobila sat koji je bio toliko bučan da sam ga morala staviti u kuhinju i za njim zatvoriti vrata. Međutim, time njegovo glasno otkucavanje nisam zaustavila: vrijeme nam svima giljotinira glave bježali mi od njega ili ne. Djedica je otišao prvi i sad mi ne preostaje ništa drugo nego da osluškujem kad će se debela kazaljka sručiti na moj vrat. (Ponekada me lupanje B-ovog srca zbuni, pa pomislim kako je kucnuo čas, jer se i ljubav voli igrati glavama koje kao od šale odvaja od tijela i ponovo, sasvim sluđene, vraća natrag.)

Ljudski rad! To je eksplozija koja s vremena na vrijeme obasja moj ponor. (Rimbaud)

Neminovno je da čovjek u jednom trenutku ostavi po strani knjigu koju čita kako bi obavio neki konkretniji posao, ali da s Rimbauda pređe na mrvljenje osušenog kravljeg izmeta kako bi grah bolje rodio – to se može desiti samo meni. Ujutro sam sa starim otišla na vikendicu i čim smo stigli, ošamućena i uspavana seoskim zrakom, vratila sam se u krevet. Da mogu mirno spavati samo danju ovaj mi je jednodnevni izlet na selo potvrdio – noću taj isti krevet uranja u jezivu tišinu i mrkli mrak u kojem se nad mojom glavom pali sijalica i gori sve do jutra kada se iscrpljen, mozak uspavljuje u vanblogovsko zelenilo. Poslijepodne me je probudilo tatino dozivanje, pa sam klisnula niz stepenice i odlučila mu pomoći oko bašte. Moj je zadatak bio „ukrasti“ đubrivo namijenjeno krompiru i darovati ga grahu. (Rimbaud nikada prije nije otputovao tako daleko – bila sam u govnima do grla i on mi nije bio ni na kraj pameti.) Trebalo je, zatim, zrna koja su, tako posuta po zemlji, izgledala sićušno poput mozgova nekih od mojih sunarodnjaka, vodom natjerati da nabubre. A da li su zrna nabubrila ili ne, i kako nam je pao grah, reći će vrijeme. Ja sam svoj dio posla uradila onako, pjesnički – ne prljajući ruke, sanjajući o zakržljaloj gradskoj flori i fauni, a grah će svoj, vjerovatno, po bosanski – s puno izmeta i ljubavi.

Ko plače, ne misli?

Po Sanji Domazet je tempo njezinog romana Ko plače adagio sostenuto. Ja sam, međutim, čitajući ga zaključila kako adagio na kraju prelazi u lento, možda čak lentissimo zbog sve češće upotrebe imenice Bog preko koje umorna čitateljica mora preskakati kako bi došla do cilja, tj. kraja koji je sve samo ne happy. Čim je, na prošlogodišnjoj dodjeli nagrade Meša Selimović, Mihajlo Pantić u svom kratkom prikazu ovog romana spomenuo riječi intuicija i ženska (meka) perspektiva digla mi se kosa na glavi. Naravno, nisam odustala od potrage za knjigom, jer sam se potajno nadala da je Pantić pogriješio u odabiru riječi. Nažalost, poslije prvog vala uzbuđenja shvatila sam da u ruci držim nesuđeni nastavak romana Snopis Jasmine Musabegović – knjigu koja teče slapovima menstrualne krvi i tihom čežnjom maloljetne žene da rodi dijete muškarca kojeg voli. Baš dirljivo.

Nisam sklona ženskom pismu. Taj mi je pojam vrlo suspektan i svi koji me poznaju znaju da je insistiranje na „ženskoj“ kvaliteti nekog djela, te izjednačavanje žene i prirode razlog što ne volim vrlo popularnu Pagliju i neke druge, manje popularne teoretičarke i wannabe spisateljice. Ipak, i mene povremeno uzbude rečenice kao što je: Danas sam, u rano jutro, čula kako odlaze ždralovi; i ja sam, dok me je drmala gripa i nisam znala gdje se nalazim i kako se zovem, pročitala nekoliko ljubavnih romana u kojima je svaka junakinja uboga mala, i gdje se vole suzdržana i čedna djeva i bogati, uspaljeni kavalir. Ko plače, da se odmah razumijemo, nije takva knjiga. Uživala sam u Sanjinim vodenastim rečenicama i melanholičnom ambijentu. Domazet odlično piše. Problem, dakle, nije u tome kako piše, nego u onome o čemu piše.

Svoje je tri junakinje autorica izmrvila tekstom i kao bezobličnu „ženskost“ servirala čitateljicama (i čitateljima, naravno). Sara, Sofija i Marija (tako se junakinje romana zovu) predstavljaju prototip žene koja se ne muči filozofskim pitanjima, nego osjeća iz ženske, jebežljive nutrine koja odgovara muzikom ili bebom na sve vantjelesne, muške podražaje, a u umjetnosti i ljubavi uživa kao da je provodnik za struju – od toliko pasivnosti bi pozlilo i viktorijancima. Ispada na kraju da je svaka imalo osjetljiva žena sklona melanholiji, Goetheov Werter: prosviraće si mozak zbog nesretne ljubavi, jer umjesto razuma njezinim tijelom upravlja neki neodređeni, ženski Weltschmertz. Ili će joj, kao što je to u slučaju Marije, treće junakinje romana, umjesto vlastite nesvijesti presuditi nečija tuđa.

Ipak, knjiga nije loše štivo. Iako je Ko plače rijeka u kojoj pluta gomila Ofelija, nije loše u nju umočiti nogu. Dobro, možda samo nožni palac. Jer, na dnu te rijeke postoje kamenčići koje vrijedi izroniti na površinu – Mozartovo lajanje u bordelu ili trenutak u kojem si profesor klavira prosvira mozak malim srebrnim pištoljem, nakon što je maloljetnoj djevojčici palčevima trljao bradavice na satu klavira. You go girl! (Mislim na pištolj.)

Btw. Knjigu sam čitala izležavajući se gola na mekoj posteljini. (Da ne bude da golo žensko tijelo promovira samo automobilske gume, ulje za motor, pileću salamu i ostale stvari koje s njim nemaju nikakve veze.) Stoga, Mozarta u cd player, sebe u krevet, Ko plače u šake, pa da vidimo ko će izdržati do kraja a da ne zaplače što od uživanja, što od muke.