Književnost u Pantone bojama za proljeće/ljeto 2017.

Svake godine Pantone odluči koje će boje obilježiti modnu sezonu. Te su boje naputak dizajnerima i modnoj industriji što da proizvedu, a nama kakvu konfekcijsku odjeću trebamo kupiti i oblačiti. Razmišljala sam što bi bilo da te naputke Pantone ne daje samo dizajnerima, već i ostalim umjetnicima, književnicima na primjer: ta i ta nijansa su in, izvolite pisati u skladu s njima. Književna je produkcija kao i moda često ciklična, predvidljiva, uvjetovana tuđim odlukama i tržištem, ali književnici nikad nisu ograničeni krovnom idejom ili motivima koji se sezonski mijenjaju. Da kompozicija književnog djela doista ovisi o Pantoneu, kakve bismo književne tekstove pisali i čitali iduće proljeće i ljeto? Nastavi čitati →

Razbijena koljena

Ksenija Kantoci, Sizif 1977 – 84.

Negdje u Tuzli imam sliku na kojoj ’94. sestra i ja stojimo na arnedanskoj ulici. Iza nas je povorka djece obučene u bijelo: prva pričest. Djeca su veselo koračala, ponosni roditelji odmah uz njih. Zlatni su se križevi klatili na lančićima – toga se sjećam jer se djeci tad po običaju poklanjao zlatni nakit – ali ono što me na toj slici uvijek bolo u oči nije bio očit nesrazmjer između sestrinog i mog izmučenog lica i veselih lica mladih Španjolaca i Španjolki koji će po prvi put probati tijelo Isusovo, već činjenica da su mi na toj fotki noge bile prekrivene masnicama. Nastavi čitati →

Zid samotnog šetača

Organized, Christopher-David-Ryan

Kad me Neven Ušumović pozvao da govorim o zidu, odmah sam pristala, naivno misleći kako je tema dovoljno općenita, dovoljno moja da se mogu s njom šaljivo uhvatiti u koštac. Napisala sam nekoliko pjesama oko motiva zida, obilato koristim fraze „glavom kroz zid“, „glavom u zid“ i „pričati zidovima“, velika sam ljubiteljica Humptyja Dumptyja, ali zid je ipak prepreka s razlogom: neumoljiv u svom negativnom značenju, odmah me natjerao da se pozabavim samom sobom i teškom temom izolacije koju ideja zida nužno evocira. Nastavi čitati →

Mali abecedarij

Ove sam kratke proze, kako ih već zovem, napisala prije nekoliko godina i dio njih objavila na Trećem programu Hrvatskog radija i u Quorumu. Nastale su posljedično – pod utjecajem mog prevoditeljskog afiniteta za Henrija Michauxa i nakon čitanja Branetovih Pucketanja. Kao i sa svim drugim što napišem, trebalo mi je druže razdoblje gestacije da provjerim drži li napisano vodu. Rekla bih sad: neka igre počnu!, ali znamo da beletristika nije igra. Iako, može biti zabavna. Nadam se da su ove kratke proze takve. Ako nisu, jebiga.

alejandro clavo Nastavi čitati →