• Večer s Degijem

    Bilo je interesantno vidjeti Michela Deguya, pjesnika koji je sav u jeziku, koji kaže kako je jedna od ključnih funkcija poezije pokazati ljepotu jezika, izgubljenog u prijevodu: prevoditeljica njegovog djela na hrvatski jezik, Višnja Machiedo, govorila je više od njega, i on nije znao da li ona to s njim polemizira ili je samo užasno…

  • Sve sama primamljiva lica – ali ja sam ipak kupio pištolje

    Gledajući jučer Coppolinog Drakulu sjetih se zbog čega se osim feministkinjom ćutim i romantičarkom: romantičar voli kao smrt, ili ste potpuno njegovi ili živite. Btw. interesantno je kako su ljudi vremenom romanizam proglasili igralištem za slabe, gotovo maloumne. U redu je željeti život, ali željeti više znak je slabosti. Hajneov ulomak(1), međutim, kazuje suprotno –…

  • Krevetno putovanje

    Sad kad sam na stoliću iznad glave ugledala Džojsove Dablince na Kafkinoj Americi (ili je Kafka bio gore?) ne mogu a da ne sanjarim o bijegu. Najradije bih otišla negdje daleko, negdje gdje mi u trenutku smrti neće nad glavom moći parafrazirati Džojsa: Bila je razočaran čovjek. Vidjelo se na njoj, i gdje se ljudi,…

  • Tik tak

    Mama je prije par godina od nekog penzionera, srčanog bolesnika, dobila sat koji je bio toliko bučan da sam ga morala staviti u kuhinju i za njim zatvoriti vrata. Međutim, time njegovo glasno otkucavanje nisam zaustavila: vrijeme nam svima giljotinira glave bježali mi od njega ili ne. Djedica je otišao prvi i sad mi ne…

  • Svašta se danas zove ženom

    Možda V. Woolf nije potopilo kamenje u džepovima, već kurac koji je bio toliki da joj je za njega trebala posebna, vlastita soba?! Jezivo je to kako u nekim trenucima na ljudski idiotizam možete reagovati samo šutnjom: neko kaže takvu glupost da samo što ne padnete sa stolice, ali znate da nije ni vrijeme ni…

  • Melanholija zvana Marija Čudina

    Uvijek sam rado pjevala I’m an alien in New York jer sam vanezamljac, ali ne u tuđoj već u vlastitoj zemlji. Sestra me uvijek ispravlja (ne znam dobro pjevati), ali ja sumanuto nastavljam pjevušiti istu grešku, isto nepripadanje. Čini mi se da mi je to zajedničko s hrvatskom pjesnikinjom Marijom Čudinom. Marija je bolja od…

  • O pretjeranom zbližavanju tijela

    Kad Kavafi kaže: Misli su mu bolesne od žudnje ja vidim Gojinu sliku – oči iskolačene u bezumnom strahu jer mala je razlika između užasa koji razumna osoba osjeća kada shvati da žudi za drugom osobom i dok gleda God’s Warriors Christiane Amanpour na CNN-u. Intimni prostor, ono što je razumom uvijek naše, gubi strahom…

  • Ljudski rad! To je eksplozija koja s vremena na vrijeme obasja moj ponor. (Rimbaud)

    Neminovno je da čovjek u jednom trenutku ostavi po strani knjigu koju čita kako bi obavio neki konkretniji posao, ali da s Rimbauda pređe na mrvljenje osušenog kravljeg izmeta kako bi grah bolje rodio – to se može desiti samo meni. Ujutro sam sa starim otišla na vikendicu i čim smo stigli, ošamućena i uspavana…

  • Ko plače, ne misli?

    Po Sanji Domazet je tempo njezinog romana Ko plače adagio sostenuto. Ja sam, međutim, čitajući ga zaključila kako adagio na kraju prelazi u lento, možda čak lentissimo zbog sve češće upotrebe imenice Bog preko koje umorna čitateljica mora preskakati kako bi došla do cilja, tj. kraja koji je sve samo ne happy. Čim je, na…

  • Priča o dva Crnogorca

    U novom broju Slobodne Bosne dva Crnogorca – jedan kojeg ionako volim, ali mi je svojom kolumnom još više srcu prirastao (pogotovo zato što je u ovoj posljednjoj iskoristio ultracool Krležino U masi je toplo, ali smrdi), Andrej Nikolaidis, i drugi kojeg sam voljela zbog njegovog guslarskog dara (može čovjeka začarati svojom pričom, da se…